Između srca i razuma: Priča o drugoj šansi
“Ne možeš to napraviti, mama! Ne vidiš li ti što on radi?” Jelena je stajala nasred dnevnog boravka, ruku prekriženih na prsima, oči joj pune suza i bijesa. U tom trenutku, osjećala sam se kao da mi je netko istrgnuo srce iz grudi. Gledala sam svoju kćerku, svoju krv, kako drhti od brige i ljutnje zbog mene. A ja… ja sam samo željela biti sretna, po prvi put nakon toliko godina.
Sve je počelo prije godinu dana, kad sam upoznala Ivana na izletu u Opatiji. Bio je šarmantan, duhovit, pažljiv – sve ono što sam mislila da više nikad neću pronaći. Nakon smrti mog muža, godinama sam bila sama, posvećena Jeleni i poslu u knjižnici. Nisam ni sanjala da ću ponovno osjetiti leptiriće u trbuhu. Ivan mi je vratio osmijeh na lice. Počeli smo se viđati sve češće, a nakon šest mjeseci zaprosio me na klupi uz more. Pristala sam bez razmišljanja.
Ali Jelena… Jelena nikad nije vjerovala Ivanu. Od prvog dana gledala ga je sumnjičavo. “Mama, prebrzo ideš. Ne znaš ti njega. Danas su svi prevaranti!” govorila bi mi dok bi mi kuhala kavu ili dok bi zajedno gledale televiziju. Pokušavala sam joj objasniti da nije svatko loš, da ljudi mogu biti iskreni i u ovim godinama. “Znam što radim, Jeco,” govorila sam joj tiho, ali ona nije popuštala.
Jedne večeri, dok sam slagala rublje, Jelena je došla do mene s mobitelom u ruci. “Mama, pogledaj ovo!” pokazala mi je poruke koje je pronašla na nekoj Facebook grupi – žene su pisale o muškarcu koji im se predstavljao kao Ivan iz Rijeke, tražio novac, nestajao bez traga. “To je on! Pogledaj sliku!”
U meni se nešto slomilo. Nisam mogla vjerovati. Ivan? Moj Ivan? Počela sam preispitivati svaku njegovu riječ, svaki poklon koji mi je donio, svaku večeru koju je platio. Je li sve bila laž? Ili je Jelena jednostavno previše zaštitnički nastrojena?
Te noći nisam spavala. Sjedila sam na balkonu i gledala u prazno nebo iznad Zagreba. Sjećanja su mi navirala – Ivanove ruke oko mojih ramena, njegov smijeh kad bi mi pričao viceve iz mladosti, način na koji bi me gledao dok bih čitala knjigu. Je li moguće da sam toliko slijepa?
Sljedeći dan pozvala sam Ivana na razgovor. Sjedili smo za kuhinjskim stolom dok je Jelena nervozno šetala po stanu.
“Ivane,” počela sam drhtavim glasom, “Jelena je pronašla nešto na internetu… Kažu da si prevarant. Da si ženama uzimao novac i nestajao.”
Ivan je prvo šutio, a onda se nasmijao – ali ne onako toplo kao inače, već nekako kiselo.
“Marija, znaš li ti koliko ima laži na internetu? Ljudi pišu svašta! Nikad nisam nikome ništa ukrao! Pogledaj me u oči – zar stvarno misliš da bih te povrijedio?”
Gledala sam ga dugo. U njegovim očima vidjela sam tugu… ili možda strah? Nisam znala više ni sama.
Jelena nije odustajala. Počela je istraživati Ivanovu prošlost – zvala je njegove bivše kolege iz brodogradilišta u Puli, raspitivala se kod susjeda gdje živi kad nije kod mene. Svaki put kad bi pronašla nešto sumnjivo – neku neplaćenu kaznu za parkiranje, neku bivšu ženu koja nije htjela razgovarati – donosila bi mi “dokaze”.
“Mama, molim te! Ne želim da te netko iskoristi! Zar ti nije dosta što si cijeli život radila za druge? Zar ne vidiš da mu je stalo samo do tvog stana?”
A ja… ja sam bila rastrgana između nje i Ivana. Srce mi je govorilo jedno, razum drugo. Počela sam sumnjati u vlastitu sposobnost rasuđivanja. Jesam li stvarno toliko očajna za ljubavlju da ne vidim istinu?
Jednog popodneva otišla sam kod svoje prijateljice Snježane na kavu. Ona me slušala strpljivo dok sam joj prepričavala sve što se događa.
“Marija,” rekla mi je tiho, “znam da ti je teško. Ali moraš odlučiti – vjeruješ li više svojoj kćeri ili čovjeku kojeg si tek upoznala? Znaš li tko si ti bez njih?”
Te riječi su me pogodile kao grom iz vedra neba. Tko sam ja bez njih? Cijeli život bila sam majka i supruga. Sad kad imam priliku biti samo Marija – žena koja voli i želi biti voljena – svi oko mene me vuku nazad.
Dani su prolazili u napetosti. Ivan me molio da mu vjerujem, Jelena me molila da ga ostavim. Počela sam gubiti apetit, nisam mogla spavati ni raditi. Na kraju sam odlučila – moram razgovarati s Ivanom još jednom.
Našli smo se u parku Maksimir, daleko od svih pogleda.
“Ivane,” rekla sam tiho, “ako me voliš, reci mi istinu. Jesi li ikad nekoga prevario? Jesi li ovdje zbog mene ili zbog mog stana?”
Ivan je dugo šutio. Onda je slegnuo ramenima.
“Marija… Nisam savršen čovjek. Imao sam problema u prošlosti, dugove… Ali tebe volim iskreno. Nisam ovdje zbog tvog novca ili stana. Znam da ti to možda nije dovoljno… ali to je istina.”
Vratila sam se kući zbunjena više nego ikad prije. Jelena me čekala na vratima.
“Što si odlučila?” pitala je tiho.
Samo sam sjela na kauč i zaplakala prvi put nakon dugo vremena.
Danas još uvijek ne znam što ću odlučiti. Srce mi govori jedno, razum drugo. Bojim se pogriješiti – bojim se izgubiti Jelenino povjerenje ili propustiti posljednju priliku za sreću.
Pitam vas: Što biste vi napravili na mom mjestu? Je li moguće ponovno vjerovati nakon što nas jednom izigraju – ili su sumnje naših najbližih uvijek opravdane?