Između Srama i Slobode: Moj Život Posle Preljube
“Marija, ne možeš to učiniti! Što će selo reći?” majčin glas parao je tišinu kuhinje, dok su joj ruke drhtale iznad šalice kave. Gledala sam u nju, osjećala kako mi srce udara u grlu, a suze mi prijete da će poteći. “Mama, on me prevario. Već mjesecima. Zar ti to ništa ne znači?”
Otac je sjedio za stolom, šutio, ali njegov pogled bio je dovoljan da me podsjeti na težinu prezimena koje nosim. “Marija, u našoj kući se brak ne razbija zbog jedne greške. Svi griješe. Pogledaj svoju sestru Anu, ona je prešla preko svega kad je Ivan izgubio posao i počeo piti. Život nije bajka.”
Sjećam se trenutka kad sam prvi put osjetila da nešto nije u redu. Mirza je kasnio s posla, mirisao na parfem koji nije moj. Prvo sam sumnjala u sebe, pa sam ga ispitivala pogledom, tražeći tragove laži u njegovim riječima. Kad sam pronašla poruke na njegovom mobitelu, svijet mi se srušio. “Volim te, jedva čekam opet biti s tobom”, pisala mu je neka Lejla. Nisam znala ni tko je ona ni kako da dišem.
Te noći nisam spavala. Gledala sam Mirzu kako spava pored mene, pitajući se gdje sam pogriješila. Je li to zato što nisam dovoljno lijepa? Jesam li previše radila? Jesam li ga zanemarila? Sljedećeg jutra skupila sam hrabrost i suočila ga.
“Mirza, tko je Lejla?”
Pogledao me kao da sam poludjela. “Ma kakva Lejla, Marija? Što ti je?”
“Nemoj me praviti budalom! Vidjela sam poruke!”
Tada je prvi put podigao glas na mene. “Prestani kopati po mom mobitelu! To su samo gluposti, ništa ne znači!”
Ali ja sam znala istinu. I on je znao da znam.
Nisam imala kome reći osim mami. Kad sam joj priznala, očekivala sam zagrljaj, razumijevanje, možda čak i podršku da odem. Umjesto toga, dobila sam hladan tuš tradicije i straha od ogovaranja.
“Marija, znaš li ti što bi bilo da se razvedeš? Tko bi te više pogledao? Kako bi djeca podnijela sramotu? Tvoj otac bi umro od stida!”
Djeca… Luka i Emina. Gledala sam ih kako se igraju u dvorištu, nesvjesni oluje koja bjesni u meni. Nisam imala snage ni njima reći istinu. Samo sam ih grlila jače nego ikad, kao da ih mogu zaštititi od svega što dolazi.
Dani su prolazili u magli. Mirza se trudio biti bolji muž – donosio mi cvijeće, pomagao oko kuće, ali ja više nisam mogla zaboraviti ono što znam. Svaki njegov dodir bio mi je stran, svaka riječ prazna.
Jedne večeri, dok su djeca spavala, sjela sam s njim za stol.
“Mirza, ne mogu više ovako. Ne mogu živjeti s tobom kao da se ništa nije dogodilo.”
Pogledao me umorno. “Marija, pogriješio sam. Ali to ne znači da te ne volim. Zajedno smo prošli toliko toga… Zar ćeš sve baciti zbog jedne greške?”
“Nije jedna greška, Mirza. To je izdaja svega što smo gradili. Ja više ne znam tko si ti. A još manje znam tko sam ja postala uz tebe.”
Nije odgovorio. Samo je ustao i otišao u dnevnu sobu.
Sljedećih dana osjećala sam se kao duh u vlastitoj kući. Majka me svakodnevno zvala i podsjećala na dužnost žene i majke. “Svi šute o svojim problemima, Marija. Nisi ti prva kojoj se ovo dogodilo. Pregrizi ponos i misli na djecu!”
Ali ja nisam mogla šutjeti o svojoj boli.
Jednog dana srela sam prijateljicu iz srednje škole, Jasminu, koja se prije dvije godine razvela od muža nasilnika i otišla živjeti u Zagreb s dvoje djece.
“Marija, znam kako ti je”, rekla mi je dok smo pile kavu na terasi slastičarne u centru grada. “Svi su me osuđivali kad sam otišla. Ali danas znam da sam napravila pravu stvar – zbog sebe i zbog djece. Nemaš pojma koliko mi je trebalo hrabrosti… ali vrijedilo je.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi danima.
Jedne noći sanjala sam da trčim kroz polje s Lukom i Eminom za ruku, a iza nas ostaje kuća puna tame i tišine. Probudio me vlastiti plač.
Sljedećeg jutra skupila sam snagu i otišla kod roditelja.
“Mama, tata… odlučila sam. Razvest ću se od Mirze. Ne mogu više živjeti ovako – ni zbog vas ni zbog sela ni zbog djece. Djeca trebaju sretnu majku, a ne ženu koja svaki dan umire iznutra.”
Majka je zaplakala, otac je šutio dugo vremena prije nego što je rekao: “Ako tako mora biti… tvoje je pravo.” Nisam znala jesu li to riječi podrške ili rezignacije.
Mirza nije ništa rekao kad sam mu predala papire za razvod. Samo je spustio glavu i otišao iz stana.
Danas živim sama s djecom u malom stanu na periferiji Sarajeva. Nije lako – svaki dan se borim s osudama susjeda, pogledima na ulici, pitanjima rodbine: “Kako si mogla ostaviti tako dobrog čovjeka?” Ali prvi put nakon dugo vremena osjećam mir.
Ponekad se pitam jesam li sebična što sam izabrala sebe ispred tradicije i očekivanja drugih. Jesam li djeci oduzela oca ili im dala primjer hrabrosti?
Možda vi znate odgovor bolje od mene: Je li sreća žene manje važna od ugleda obitelji? Koliko još nas mora šutjeti zbog tuđih pravila?