Između Metle i Ponos: Priča o Snahinoj Odbijenici i Porodičnom Raskolu
“Zar stvarno misliš da je to moj posao?” Jasminin glas odjeknuo je kroz moju malu kuhinju, oštar kao nož. Stajala sam s krpom u ruci, znojna od subotnjeg čišćenja, dok su sunčeve zrake padale na prašnjave police. Marko je sjedio za stolom, pogled prikovan za mobitel, kao da ga se sve to ne tiče.
“Jasmina, samo sam pitala možeš li mi pomoći oko prozora. Zajedno ćemo brže završiti, a znaš da me leđa bole,” pokušala sam mirno, ali glas mi je zadrhtao.
“Ljiljana, ja nisam došla ovdje da čistim tuđu kuću. Imam svoj posao, svoje obaveze. Nisam tvoja čistačica,” odbrusila je, a Marko je samo uzdahnuo i još dublje zaronio u ekran.
Tog trenutka osjetila sam kako mi se srce steže. Nije ovo prvi put da se osjećam suvišno u vlastitoj kući otkako su Marko i Jasmina počeli dolaziti rjeđe. Ali sada, pred njom, pred mojim sinom, osjećala sam se kao teret.
Nakon tog vikenda, sve se promijenilo. Marko je prestao zvati, Jasmina nije odgovarala na poruke. Moj unuk, mali Grgur, kojeg sam čuvala dok su radili, sada je bio samo slika na ekranu mobitela.
Noći su mi postale duge i hladne. Sjedila bih sama u dnevnoj sobi, gledala stare fotografije: Marko na maturi, Jasmina trudna, Grgur prvi put u mom naručju. Pitala sam se gdje sam pogriješila. Jesam li previše očekivala? Zar je toliko teško podijeliti malo kućnog posla?
Jednog dana nazvala me sestra Mira iz Osijeka. “Ljiljo, što se događa? Čujem da te Marko ne posjećuje više.” Glas joj je bio pun brige.
“Ne znam, Miro… Sve se raspalo zbog jedne krpe i prozora. Jasmina kaže da nije njezin posao pomagati mi. A Marko… kao da ga nije briga.”
“Znaš kako su današnje cure. Sve bi karijeru, a domaće poslove preziru. Ali ipak… obitelj je obitelj,” rekla je Mira.
Nisam znala što da mislim. S jedne strane, razumijem Jasminu – radi puno radno vrijeme u banci, stalno je pod stresom. Ali ja sam cijeli život radila i brinula o svima. Zar nije normalno da se pomažemo?
Tjedni su prolazili. Susjeda Ankica me svaki put pitala za Grgura kad bi me srela na tržnici.
“Nisam ga vidjela mjesecima,” rekla bih tiho.
“Ma nemoguće! Pa ti si ga uvijek vodila u park! Što se dogodilo?”
Slegnula bih ramenima i požurila kući, da ne zaplačem pred njom.
Jednog petka navečer zazvonio je telefon. Marko.
“Mama… možemo doći sutra? Jasmina ima nešto reći.” Glas mu je bio napet.
Cijelu noć nisam spavala. Ujutro sam pripremila kolač od jabuka koji Jasmina voli – možda će to pomoći.
Došli su u podne. Jasmina nije ni skinula kaput kad je počela:
“Ljiljana, želim da znaš – ne osjećam se dobrodošlo ovdje kad očekuješ od mene da radim stvari koje nisu moja odgovornost. Imam svoj stan za čistiti, dijete za odgajati i posao koji me iscrpljuje. Ako ćemo dolaziti ovdje, želim da to bude zbog druženja, a ne zbog čišćenja.”
Marko je šutio, gledao u pod.
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči.
“Jasmina… Nisam htjela da se osjećaš iskorišteno. Samo… nekad mi treba pomoć. Sama sam ovdje, a zdravlje me izdaje. Nisam tražila svaki put – samo ponekad… kao obitelj.”
Grgur se stisnuo uz mene i šapnuo: “Bako, nemoj plakati.”
Jasmina je uzdahnula: “Možda možemo naći kompromis? Ako ti treba pomoć, reci ranije pa ću doći posebno za to – ali kad smo svi zajedno, hajde da uživamo kao porodica.”
Marko me napokon pogledao: “Mama, znaš da te volimo… Samo nam treba malo prostora.”
Nisam znala što reći. Osjećala sam se kao da gubim tlo pod nogama – ali možda ipak ima nade?
Prošlo je nekoliko tjedana otkako smo razgovarali. Viđamo se češće, ali sve je još uvijek krhko. Ponekad uhvatim Jasminin pogled – u njemu vidim umor, ali i trunku razumijevanja.
I dalje čistim sama većinu vremena. Ali kad Grgur dođe, zajedno brišemo prašinu s polica i smijemo se.
Pitam se: jesmo li mi stariji previše vezani za tradiciju? Ili su mladi previše udaljeni od nas? Gdje je granica između pomoći i iskorištavanja? Možemo li ikada pronaći ravnotežu između ponosa i ljubavi?
Što vi mislite – tko je ovdje u pravu? Je li obitelj danas izgubila smisao zajedništva ili samo traži novi način postojanja?