Između Majke i Tetke: Kada Krv Nije Dovoljna
“Zašto uvijek njoj vjeruješ, mama? Zar ti nisam ja kćerka?” vrištala sam kroz suze, dok je majka stajala ispred mene, stisnutih usana, pogleda uperenog negdje iznad mojeg ramena. U zraku je visio miris svježe skuhane kave, ali meni je sve gorčinom odzvanjalo u grlu. Tetka Lejla, kao i uvijek, sjedila je na rubu trosjeda, s onim svojim lažnim osmijehom, glumeći žrtvu.
“Ajla, molim te, nemoj praviti scenu. Lejla je samo htjela pomoći,” rekla je majka, ali u njenom glasu nije bilo topline. Samo umor. Samo želja da sve prestane.
Ali ja nisam mogla prestati. Nisam mogla zaboraviti kako je Lejla prošli mjesec iskoristila moju odsutnost da uzme novac iz ladice – novac koji sam štedjela za fakultet. Kad sam to otkrila, majka je samo slegnula ramenima: “Sigurno joj je trebalo. Znaš da nema sreće s poslom.”
Sjećam se dana kad sam prvi put shvatila da sam u ovoj kući uvijek druga po redu. Imala sam deset godina kad je Lejla ostala bez stana. Mama je tada rekla: “Ajla, od danas ćeš dijeliti sobu s tetkom dok se ne snađe.” Tri mjeseca su prošla, pa šest, pa godina dana. Lejla je ostala, a ja sam naučila šutjeti i povlačiti se.
Godinama kasnije, kad sam napokon upisala fakultet u Sarajevu, mislila sam da ću se osloboditi tog osjećaja nevidljivosti. Ali Lejla je uvijek bila tu – s novim problemima, novim dugovima, novim pričama o tome kako joj život nije dao priliku. Mama bi joj kuhala omiljenu supu, a meni bi samo rekla: “Ajla, možeš li ti danas skuhati sebi nešto? Moram pomoći tvojoj tetki.”
Jednog dana, vratila sam se kući ranije s predavanja i zatekla ih kako šapuću u kuhinji. “Ne smijemo joj reći za ovo,” govorila je Lejla tiho. “Znaš kakva je Ajla – odmah će napraviti dramu.”
“Ne brini, Lejla. Ja ću to srediti,” odgovorila je mama.
Srce mi je lupalo kao ludo dok sam stajala iza vrata. O čemu su to šaptale? Što mi opet skrivaju?
Kasnije te večeri, kad sam pokušala razgovarati s mamom, ona je samo odmahnula rukom: “Ajla, imaš svoje brige. Ne moraš sve znati.”
Ali nisam mogla pustiti. Počela sam istraživati – provjeravala sam račune, gledala gdje nestaje novac iz kuće. Onda sam pronašla potvrdu o kreditu na mamino ime – kredit koji nikad nije bio za mene ili našu obitelj, već za Lejlu. Kad sam to iznijela na stol, nastao je pakao.
“Kako si mogla uzeti kredit za nju? Zar ti nije dosta što nas vuče na dno?” pitala sam kroz suze.
Mama me gledala kao stranca: “Lejla je moja sestra! Ne razumiješ ti što znači sestrinska ljubav!”
“A što znači majčinska ljubav? Zar ja nisam tvoja krv?”
Lejla je tada ustala i teatralno počela plakati: “Nisam ja tražila da mi život bude ovakav! Ajla me nikad nije voljela!”
Te noći nisam spavala. Sjedila sam na prozoru i gledala svjetla Sarajeva kako trepere u daljini. Pitala sam se gdje sam pogriješila. Jesam li previše tražila? Jesam li trebala biti poput Lejle – uvijek u problemima, uvijek potrebna?
Sljedećih dana atmosfera u kući bila je ledena. Mama me izbjegavala, a Lejla se ponašala kao da joj dugujem ispriku.
Jednog jutra, dok sam pakirala stvari za povratak na fakultet, mama je došla do mene.
“Ajla… Znam da ti nije lako. Ali Lejla nema nikoga osim mene. Ti si jaka, snaći ćeš se. Ona… ona nije kao ti.”
Osjetila sam kako mi se srce lomi na tisuću komadića.
“Znači li to da ja nemam pravo na tvoju podršku? Da moram biti sama jer sam jaka?”
Mama nije odgovorila.
Otišla sam iz kuće s osjećajem praznine koji me pratio danima. Na fakultetu sam pokušavala zaboraviti sve – uronila sam u knjige, radila honorarne poslove, ali svaka poruka od mame vraćala me unatrag.
Jedne večeri dobila sam poziv od susjede: “Ajla, tvoja mama je završila u bolnici. Stres… srce… Moraš doći odmah.”
Vratila sam se kući brže nego ikad prije. U bolničkoj sobi Lejla je sjedila pored kreveta i plakala.
“Nisam htjela da ovako završi… Nisam znala da će joj biti toliko teško,” šaptala je.
Pogledala sam mamu – blijedu, iscrpljenu ženu koja je uvijek pokušavala biti sve svima osim sebi.
Tada sam shvatila: možda nikada neću dobiti ono što želim od nje. Možda nikada neću biti na prvom mjestu. Ali mogu birati hoću li dopustiti da me ta praznina pojede ili ću pronaći svoj put.
Nakon što se mama oporavila, razgovarale smo dugo – bez optužbi, bez vikanja.
“Možda nisam bila najbolja majka… Ali volim te na svoj način,” rekla mi je tiho.
“Znam, mama… Ali ja moram naučiti voljeti sebe više nego što čekam tvoju ljubav,” odgovorila sam.
Danas živim sama i gradim svoj život daleko od obiteljskih drama. Ali ponekad se pitam: Je li moguće oprostiti kad te najbliži izdaju? I koliko dugo trebaš čekati da te netko vidi onakvom kakva jesi?