Između Majčinih Suza i Svojih Snova: Moj Put Prema Slobodi
“Ne možeš mi to napraviti, Lejla!” Majčin glas parao je tišinu kuhinje, dok su joj ruke drhtale iznad stola. Pogledala sam u njezine oči, crvene od suza, i osjetila kako mi srce udara u grlu. “Sve sam dala za tebe, a ti… ti sad ovako?”
Nisam znala što reći. Riječi su mi zastale u grlu, kao da ih je netko zavezao nevidljivim koncem. Iza mene, na štednjaku je ključala kafa, mirisala je na djetinjstvo i na sve one jutre kad me budila poljupcem i toplim kruhom. Ali sad, između nas je zjapila provalija.
“Mama, molim te…” pokušala sam smiriti glas. “Znaš da ne želim studirati ekonomiju. Znaš da želim upisati Akademiju likovnih umjetnosti. To je moj san.”
“San? Sanovi ne plaćaju račune!” prekinula me, glas joj je bio oštar kao nož. “Tvoj otac i ja smo se odrekli svega da bi ti imala priliku koju mi nismo imali. A ti sad hoćeš slikati? Da budeš gladna umjetnica?”
Sjećam se kako je moj brat Emir sjedio za stolom, gledao u mobitel i pravio se da ga se ništa ne tiče. On je uvijek bio mamina uzdanica – studirao je pravo, imao djevojku iz dobre porodice, sve po planu. Ja sam bila crna ovca.
“Mama, nije fer! Zar nije važnije da budem sretna?”
“Sreća? Sreća je luksuz! Mi nemamo taj luksuz!”
Tog dana sam prvi put osjetila što znači biti odrasla – ne po godinama, nego po težini odluka koje moraš donijeti sam. Otišla sam u svoju sobu i plakala do kasno u noć. Zidovi su bili prekriveni mojim crtežima, portretima ljudi koje sam viđala na tramvajskoj stanici, pejzažima iz djetinjstva, sjenama i svjetlom. Sve ono što nisam mogla reći riječima, izlazilo je kroz olovku.
Sljedećih dana kuća je bila hladna. Mama nije pričala sa mnom osim što bi mi ostavila tanjur hrane na stolu. Tata je šutio, povremeno bi mi stisnuo rame kad bi prolazio pored mene, ali nikad nije rekao što misli. Emir je izlazio s prijateljima i vraćao se kasno.
Prijemni na Akademiji bio je za dva tjedna. Prijateljica Ivana me nagovarala da ne odustanem.
“Lejla, ako sad popustiš, uvijek ćeš žaliti. Zamisli sebe za deset godina – gdje si? U banci za šalterom ili u ateljeu?”
Zamišljala sam oba scenarija i svaki put mi je srce govorilo isto: moram pokušati.
Noć prije prijemnog mama je došla u moju sobu. Sjela je na krevet i dugo šutjela.
“Znaš… kad sam bila tvoja godina, htjela sam biti učiteljica,” rekla je tiho. “Ali moj otac nije dao. Rekao je: ‘Žena treba imati siguran posao.’ Otišla sam raditi u fabriku. Nikad nisam prežalila… Ali nisam imala izbora. Ti imaš. Samo… bojim se za tebe.”
Pogledala sam je kroz suze. Prvi put sam shvatila da njezin bijes nije mržnja nego strah.
“Mama, obećavam ti da ću se boriti. Ako ne uspijem, vratit ću se i upisat ću ekonomiju. Ali moram pokušati. Zbog sebe – i zbog tebe.”
Nije ništa rekla, samo me zagrlila tako jako da me boljelo.
Na prijemnom sam drhtala od nervoze. Ruke su mi bile hladne kao led dok sam crtala portret starca iz mašte – možda mog djeda kojeg nikad nisam upoznala. Kad su objavili rezultate, nisam mogla vjerovati – bila sam među prvih deset.
Kad sam došla kući s pismom o upisu, mama je sjedila za stolom s tatom. Pogledali su me bez riječi.
“Primili su me,” prošaptala sam.
Mama je spustila glavu u dlanove i zaplakala. Tata je ustao i zagrlio me.
“Ponosan sam na tebe,” rekao je tiho.
Emir je samo slegnuo ramenima: “Bit ćeš ti dobro, mala.” Ali u očima mu je bio tračak divljenja.
Prva godina na Akademiji bila je najteža u mom životu. Novca nikad dovoljno – radila sam vikendom u kafiću kod Baščaršije, crtala portrete turista za sitniš. Mama mi nije često slala poruke, ali kad bi došla na izložbu mojih radova, stajala bi u kutu i plakala.
Jedne večeri vratila sam se kući kasno i zatekla mamu kako sjedi sama u mraku.
“Znaš,” rekla je tiho, “gledala sam tvoje slike danas. Prepoznala sam sebe na jednoj od njih… onu ženu s maramom i tužnim očima. Jesam li ja ta koja te sputava?”
Sjela sam pored nje i uzela joj ruku.
“Ne sputavaš me, mama. Ti si moj razlog da idem dalje – da pokažem da možemo biti više od onoga što nam drugi kažu da moramo biti.”
Danas imam svoj mali atelje u Sarajevu. Još uvijek nije lako – računi stižu svaki mjesec, a slike se ne prodaju uvijek brzo. Ali kad god pogledam svoje ruke umrljane bojom, znam da živim svoj san.
Mama još uvijek ponekad uzdahne kad vidi koliko se mučim, ali sad mi šalje poruke: “Ponosna sam na tebe.” Tata dolazi na svaku izložbu i donosi cvijeće.
Ponekad se pitam: jesam li bila sebična što sam birala svoj put? Ili je možda najveća žrtva bila naučiti majku da pusti dijete da leti?
Što vi mislite – gdje završava roditeljska briga, a počinje pravo djeteta na vlastiti san?