Između ljubavi i straha: Moja kuća, moja sigurnost
“Znaš, Jasmina i ja smo razmišljali… možda bi bilo najbolje da prodaš ovu kuću. Nama bi to puno značilo, znaš?”
Te riječi, izgovorene tiho, gotovo stidljivo, odjeknule su u mojoj glavi kao eksplozija. Gledala sam svog sina, Damira, kako nervozno prebacuje težinu s noge na nogu, dok Jasmina sjedi pored njega, ruku čvrsto stisnutih u krilu. U tom trenutku, sve slike mog života u ovoj kući – prvi koraci, miris svježe pečenog kruha, smijeh za stolom – prošle su mi pred očima.
“Zar stvarno mislite da bih mogla samo tako otići?” pitala sam, glas mi je zadrhtao. “Ovo je moj dom. Ovdje sam provela cijeli život.”
Jasmina je podigla pogled, oči su joj bile hladne, ali odlučne. “Mi samo želimo najbolje za našu djecu. Ovdje nema dovoljno mjesta, a ti si ionako sama. Možeš kod sestre u Osijek ili kod rođaka u Tuzlu.”
Damir je šutio. Zaboljelo me to više od svega. Moj sin, moje dijete, kojem sam sve dala – sad sjedi i gleda u pod dok njegova žena odlučuje o mojoj sudbini.
Noćima nisam spavala. U glavi su mi se vrtjele slike: kako pakiram kutije, kako zaključavam vrata posljednji put. Sjećanja su me gušila – kako sam s rahmetli mužem, Edinom, sadila ruže ispod prozora; kako smo slavili Bajram i Božić s prijateljima iz cijelog susjedstva; kako sam Damira nosila na rukama kad je imao upalu pluća.
Jedne večeri nazvala sam sestru Mirelu. “Ne mogu više, Mirela. Traže da prodam kuću. Kažu da im treba novac za novu kuću u Zagrebu.”
Mirela je uzdahnula: “Znaš li ti koliko sam ja puta morala birati između sebe i drugih? Sjećaš se kad sam ostala bez posla? Nitko nije pitao kako ću platiti režije. Svi gledaju samo sebe. Ako prodaš kuću, što ti ostaje?”
Ali osjećaj krivnje nije me napuštao. Damir je moj jedini sin. Znam da im nije lako – Jasmina je izgubila posao u banci, a Damir radi dva posla da prežive. Unuci rastu, treba im prostor. Ali zar to znači da ja moram izgubiti sve?
Jednog jutra Jasmina je došla sama. Sjela je za kuhinjski stol bez pozdrava.
“Gledaj, Zlata,” rekla je ravnim glasom, “znam da ti nije lako. Ali Damir ne može više ovako. Ako ne pomogneš, ne znam što će biti s nama. On te voli, ali ne može ti to reći. Ja govorim jer on ne može.”
Osjetila sam kako mi srce lupa u grlu. “A što ako ja ne mogu? Što ako ne želim? Zar sam sebična ako želim ostati u svom domu?”
Jasmina je slegnula ramenima: “Svi moramo nešto žrtvovati. Ti imaš samo sebe, mi imamo djecu.” Pogledala me ravno u oči i prvi put sam vidjela strah – ne za mene, nego za sebe.
Te noći sanjala sam Edina. Sjedio je na klupi ispod stare trešnje i smijao se: “Zlata, uvijek si mislila na druge. Kad ćeš jednom misliti na sebe?”
Sljedećih dana izbjegavala sam Damira i Jasminu. Odlazila sam kod susjede Ankice na kavu, šetala do rijeke Save, gledala djecu kako se igraju na igralištu gdje je Damir nekad padao i dizao se s ogrebanim koljenima.
Jednog popodneva Damir je došao sam.
“Mama…” počeo je tiho. “Znam da ti nije lako. Ali Jasmina… ona je pod stresom. Ja… ja ne znam što da radim više.”
Pogledala sam ga dugo. “Damire, jesi li ti sretan? Jesi li ikad pitao mene što želim?”
Slegnuo je ramenima kao dijete: “Ne znam više ni što želim.”
U tom trenutku shvatila sam koliko smo svi izgubljeni – svatko u svom strahu i svojoj boli.
Dani su prolazili u tišini i napetosti. Susjedi su počeli šaputati – “Čula si za Zlatu? Sin joj hoće prodati kuću!” – a ja sam osjećala kako me stid izjeda iznutra.
Jedne večeri sjela sam za stol i napisala pismo Edinu:
“Dragi moj Edine,
Ne znam što da radim. Srce mi se cijepa između onoga što žele i onoga što mogu dati. Bojim se budućnosti bez doma, ali još više se bojim budućnosti bez Damira i unuka…”
Nisam imala snage završiti pismo.
Na kraju sam pozvala Damira i Jasminu na razgovor.
“Ne mogu prodati kuću,” rekla sam mirno ali odlučno. “Ovdje je sve što imam od života s vašim ocem i od vas kad ste bili mali. Ali mogu vam pomoći drugačije – mogu vam dati nešto od ušteđevine, mogu pričuvati djecu kad treba, mogu biti tu za vas… ali svoj dom ne mogu dati.”
Jasmina je ustala bez riječi i otišla iz sobe. Damir je sjedio još dugo, gledao kroz prozor.
“Mama… oprosti,” rekao je tiho.
Nakon toga odnosi su ostali napeti, ali barem sam znala da nisam izdala samu sebe.
Ponekad se pitam: Jesam li pogriješila? Jesam li sebična ili napokon hrabra? Što biste vi učinili na mom mjestu?