Između ljubavi i ponosa: Priča jedne majke i kćeri
“Ne moraš me stalno štititi, mama! Nisam više dijete!” Lejlin glas je odjekivao kroz stan, a ja sam stajala nasred kuhinje, držeći šalicu kave koja se tresla u mojoj ruci. Bilo je rano proljeće, još uvijek hladno, i kroz prozor se vidio snijeg na Trebeviću. U tom trenutku, osjećala sam se kao da me netko polijeva hladnom vodom. Moja Lejla, moja mala djevojčica s crnim očima i prkosnim osmijehom, sada je stajala ispred mene kao žena koju jedva prepoznajem.
“Lejla, samo želim da ti bude dobro. Znaš kakav je svijet vani…” pokušala sam tiho, ali ona je već bila na vratima, navlačeći jaknu.
“Svijet je moj problem, mama. Pusti me da pogriješim sama!” zalupila je vratima prije nego što sam stigla išta reći.
Tako je to bilo godinama. Od malih nogu, Lejla je bila posebna. Sjećam se kad je imala pet godina i odbila obući kapu koju sam joj isplela. “Neću da izgledam kao beba!” vikala je, a ja sam joj popuštala, misleći da će s godinama postati poslušnija. Ali nije. Svaka moja briga bila je za nju napad na njezinu slobodu.
Kad je završila srednju školu u Sarajevu, željela sam da upiše fakultet u Zagrebu gdje živi moja sestra Jasna. “Tamo imaš podršku, sigurnost…” govorila sam joj. Ali Lejla je izabrala Mostar – daleko od svih nas. “Želim biti sama, mama. Želim disati bez tvojih savjeta.” Nisam znala kako da joj objasnim da majčina briga ne prestaje ni kad djeca odu.
Godine su prolazile. Lejla je rijetko dolazila kući. Telefonski razgovori su bili kratki, površni. Ponekad bih čula tugu u njenom glasu, ali čim bih pitala što nije u redu, odmah bi promijenila temu. “Sve je super, mama! Ne brini!”
Jednog dana nazvala me njena prijateljica Ivana iz Mostara. “Gospođo Amira, Lejla nije dobro…” Glas joj je drhtao. “Što se dogodilo?” pitala sam panično.
“Ne znam sve detalje… ali mislim da ima problema s onim dečkom… Sanelom. Često je viđam uplakanu.”
Srce mi se steglo. Znala sam da Sanel nije za nju – previše ljubomoran, nestabilan. Ali kad sam to spomenula Lejli prošle godine, vikala je na mene: “To nije tvoja stvar! Pusti me da volim koga hoću!”
Nisam spavala te noći. Ujutro sam sjela na autobus za Mostar. Kad sam stigla pred njen stan, dugo sam stajala pred vratima, skupljajući hrabrost da pozvonim. Otvorila mi je s podočnjacima do pola lica, kosa raščupana, oči crvene.
“Što radiš ovdje?” pitala je hladno.
“Došla sam te vidjeti… Ivana mi je rekla da nisi dobro.”
Pogledala me s prijezirom. “Opet špijuniraš preko drugih? Zar ne možeš jednom vjerovati da ću se snaći sama?”
Nisam znala što reći. Samo sam stajala tamo, osjećajući se kao uljez u životu vlastite kćeri.
“Idi kući, mama. Ne trebaš mi.”
Vratila sam se u Sarajevo slomljena. Tjednima nisam ništa čula o njoj. Svaki dan sam gledala u mobitel, čekajući poruku ili poziv.
Onda je jednog jutra zazvonilo na vratima. Otvorila sam i ugledala Lejlu – blijedu, mršavu, s modricom ispod oka. Ušla je bez riječi i sjela za stol.
“Mama… pogriješila sam.” Glas joj je bio tih kao šapat.
Sjela sam pored nje i uzela joj ruku. “Svi griješimo, dijete moje. Samo nemoj misliti da te ne volim kad ti kažem nešto što ne želiš čuti.”
Počela je plakati kao dijete. “Mislila sam da mogu sve sama… ali nisam mogla pobjeći od sebe ni od tebe.” Ispričala mi je sve – kako ju je Sanel kontrolirao, vrijeđao, prijetio joj kad bi poželjela otići. Kako se bojala priznati slabost jer bi to značilo da sam bila u pravu.
“Znam da si me htjela zaštititi… ali ja nisam znala kako primiti tu ljubav bez da se osjećam zarobljeno.”
Zagrlila sam je najjače što sam mogla. “Nisi zarobljena ljubavlju, Lejla. Ljubav nije lanac – ona je ruka koja te podiže kad padneš.”
Dani su prolazili dok se oporavljala kod mene u Sarajevu. Povremeno bi šutjela satima, gledajući kroz prozor na kišni grad. Ponekad bi me pitala: “Mama, hoće li ikad prestati boljeti?”
Nisam imala odgovor na to pitanje. Samo sam joj kuhala čaj od kamilice i pričala priče iz njenog djetinjstva – kako je jednom spasila mačku iz rijeke Miljacke ili kako je prva naučila voziti bicikl u ulici punoj rupa.
Jedne večeri došla mi je Jasna iz Zagreba u posjetu. Sjeli smo sve tri za stol i pričale do kasno u noć.
“Lejla,” rekla je Jasna tiho, “sve žene naše porodice su tvrdoglave. Ali to nije slabost – to nam daje snagu da preživimo sve oluje.” Lejla se prvi put nasmijala nakon dugo vremena.
Sada gledam svoju kćerku kako polako vraća osmijeh na lice i pitam se: Jesam li trebala više popustiti ili više insistirati? Gdje završava briga a počinje gušenje? Može li majka ikad pronaći pravu mjeru između ljubavi i slobode?
Možda vi znate odgovor bolje od mene? Koliko daleko treba ići majčina ruka prije nego što postane teret umjesto podrške?