Između ljubavi i ponosa: Ispovijest jedne svekrve

“Ne, Ivane, ne možeš očekivati da ću samo tako prihvatiti tu djevojku!” moj glas je drhtao dok sam gledala sina u oči, a on je stajao nasuprot mene, stisnutih usana, s onim tvrdoglavim pogledom koji je naslijedio od mene. U dnevnoj sobi našeg stana u Osijeku, miris svježe kave miješao se s napetim zrakom. Moja snaha, Lejla, sjedila je na rubu fotelje, šutjela i gledala u pod.

Nikada nisam zamišljala da ću biti ta svekrva iz viceva. Ali evo me, osjećam kako mi ponos izjeda srce. Lejla nije bila ono što sam željela za svog sina. Dolazila je iz Sarajeva, iz obitelji koja nije imala ni blizu naše običaje. Njena majka nosila je maramu, a ja sam se bojala da će moj Ivan izgubiti sve ono što smo ga učili – naše blagdane, naše običaje, našu vjeru.

“Mama, volim je. Zar ti to nije dovoljno?” Ivan je tiho rekao, ali u njegovom glasu čula sam odlučnost.

“Nije, sine. Nije dovoljno kad vidim kako se udaljavaš od svega što smo gradili.”

Lejla je tada prvi put podigla pogled. Oči su joj bile crvene od suza koje je pokušavala sakriti. “Gospođo Marija, ja ne želim da Ivan izgubi vas. Samo želim biti dio ove obitelji.”

Te riječi su me pogodile jače nego što sam htjela priznati. Ali ponos… ponos je bio jači. Svadba je došla brzo. Svi su se smijali, ali ja sam osjećala hladnoću u grudima. Moj muž Stjepan stiskao mi je ruku pod stolom, šapćući: “Pusti ih, Marija. Neka žive svoj život.” Ali nisam mogla pustiti.

Nakon svadbe, Ivan i Lejla preselili su u Zagreb. Rijetko su dolazili kući. Svaki put kad bi došli, osjećala sam se kao strankinja u vlastitoj kući. Lejla bi donijela baklavu ili hurmašice, a ja bih gunđala kako nitko ne pravi bolje kiflice od mene. Ivan bi šutio, gledao kroz prozor.

Jednog dana, stigla mi je poruka: “Mama, Lejla i ja čekamo bebu.” Umjesto radosti, osjetila sam strah – hoće li moje unuče znati moliti Očenaš? Hoće li slaviti Božić ili Bajram? Hoće li me zvati baka ili nena?

Prolazili su mjeseci. Nisam išla u Zagreb kad se rodila mala Hana. Stid me bilo priznati prijateljicama da još nisam vidjela unuku. “Ma pusti ih,” govorila mi je susjeda Ankica dok smo pile kavu na balkonu. “Djeca danas sve rade naopako.” Ali noću bih plakala u jastuk.

Jednog jutra zazvonio je telefon. Ivanov glas bio je tih: “Mama, Lejla je u bolnici. Hana ima temperaturu i ne znamo što joj je.” Srce mi je preskočilo. Bez razmišljanja sam sjela u auto i krenula za Zagreb.

U bolničkoj sobi Lejla je sjedila kraj Hane, blijeda i umorna. Kad me ugledala na vratima, oči su joj zasjale od suza. Prišla sam krevetiću i prvi put uzela unuku u naručje. Bila je tako mala, krhka… U tom trenutku nestali su svi moji strahovi i predrasude.

“Marija… hvala što ste došli,” prošaptala je Lejla.

“Ti si majka moga unučeta,” odgovorila sam tiho.

Tih dana u bolnici naučila sam više o Lejli nego svih prethodnih godina. Pričale smo o Sarajevu i Osijeku, o običajima i vjeri, o tome kako se ljubav ne mjeri tradicijom nego srcem.

Kad smo izašle iz bolnice, Ivan me zagrlio kao nekad kad je bio dijete. “Hvala ti, mama,” šapnuo je.

Danas često idem kod njih u Zagreb. Slavimo i Božić i Bajram; Hana ima dvije bake – jednu baku Mariju i jednu nenu Fatimu. Naučila sam praviti baklavu s Lejlom, a ona sa mnom kiflice.

Ponekad se pitam – koliko nas ponos može koštati? Koliko ljubavi izgubimo jer ne znamo pustiti ono što nas sputava? Možda nisam savršena svekrva, ali učim svaki dan.

A vi? Jeste li ikada dopustili ponosu da vam uzme ono najvrijednije?