Između Ljubavi i Odanosti: Kako Sam Preživjela Kad Je Moj Suprug Bir’o Svoje Ispred Našeg
“Opet si na njenoj strani, Tomislave! Zar ti nije dosta? Zar ne vidiš da nas gubiš?” vrištala sam kroz suze, dok su mi ruke drhtale iznad sudopera punog neopranih tanjura. Zvuk njegovih ključeva na stolu bio je jedini odgovor. Pogledao me onim umornim očima, kao da sam ja ta koja mu čini nepravdu.
“Ivana, molim te, ne večeras. Mama je sama, znaš da joj nije dobro. Samo sam joj išao pomoći oko drva. Šta hoćeš od mene?”
“Hoću da jednom budeš uz mene! Uz nas! Da ne moram svaki put gledati kako trčiš čim te tvoja majka ili sestra pozovu. A ja? A naša djeca? Zar smo mi manje važni?”
Tišina. Samo tišina. Osjetila sam kako mi se srce steže, kao da će eksplodirati od boli i nemoći. Naša djeca, Luka i Ema, već su navikla na ovakve večeri. Zatvarali bi vrata svoje sobe i puštali glazbu, pokušavajući pobjeći od naših svađa.
Nisam uvijek bila ovakva. Kad smo se upoznali na fakultetu u Zagrebu, Tomislav je bio sve što sam željela – pažljiv, duhovit, uvijek spreman pomoći. Njegova porodica iz malog mjesta kod Bjelovara činila mi se toplom i bliskom. Ali nakon vjenčanja sve se promijenilo. Njegova majka, gospođa Marija, nikad nije prihvatila da joj sin ima svoj život. Svaki vikend morali smo biti kod nje, svaku odluku donosila je ona – od toga gdje ćemo slaviti rođendane do toga što ćemo jesti za Božić.
S vremenom sam postala nevidljiva. Moje mišljenje nije bilo važno. Kad sam pokušala razgovarati s Tomislavom, uvijek bi rekao: “To je moja mama, Ivana. Ne mogu je ostaviti samu.” Ali ja sam bila sama. Sama u braku, sama u kući punoj ljudi.
Jedne večeri, nakon još jedne svađe zbog njegove sestre Ane – koja je tražila da joj Tomislav posudi novac bez da me pita – sjela sam na pod kupaonice i plakala dok nisam ostala bez daha. U tom trenutku sjetila sam se riječi svoje bake: “Kad ti svi okrenu leđa, Bog ti ostaje.” Počela sam moliti, onako kako me baka učila kad sam bila mala u Mostaru. Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam mir.
Ali mir nije dugo trajao. Tomislav je sve više vremena provodio kod svoje porodice. Djeca su počela pitati zašto tata nikad nije s nama na izletima ili zašto uvijek kasni na njihove priredbe u školi. Jednog dana Ema me pitala: “Mama, voli li tata više svoju mamu nego nas?”
To pitanje me slomilo. Znala sam da nešto moram promijeniti.
Pokušala sam razgovarati s njegovom majkom. Pozvala sam je na kavu, nadajući se da ćemo pronaći zajednički jezik.
“Gospođo Marija, znam koliko vam znači Tomislav, ali i meni znači. Voljela bih da nas podržite kao porodicu.” Pogledala me hladno.
“Ivana, ja sam njega rodila i odgojila. Ti si došla kasnije. On zna gdje mu je mjesto.”
Te riječi su me progonile danima. Počela sam sumnjati u sebe – jesam li ja ta koja traži previše? Jesam li sebična?
U crkvi sam pronašla utočište. Svake nedjelje sjedila bih u zadnjoj klupi i molila za snagu. Svećenik Stjepan jednom mi je prišao nakon mise.
“Ivana, vidim da te nešto muči. Želiš li razgovarati?”
Ispričala sam mu sve – o Tomislavu, njegovoj porodici, svojoj usamljenosti.
“Ponekad ljudi ne vide koliko nas povređuju jer su i sami povrijeđeni,” rekao mi je tiho. “Ali tvoja vrijednost ne ovisi o njihovim postupcima. Bog vidi tvoje srce.”
Te riječi su mi dale snagu da nastavim dalje.
Jedne noći, kad se Tomislav vratio kasno iz Bjelovara, čekala sam ga budna.
“Tomislave, ovako više ne ide. Ili ćemo biti porodica ili ćeš birati njih umjesto nas. Ne mogu više ovako živjeti ni ja ni djeca.”
Prvi put ga je pogodilo ono što govorim. Vidjela sam suze u njegovim očima.
“Ivana… nisam znao da te toliko boli… Nisam znao kako drugačije… Oni su uvijek računali na mene…”
“A ja? Jesam li ja mogla računati na tebe?”
Te noći smo prvi put iskreno razgovarali o svemu – o njegovoj odgovornosti prema porodici, ali i prema meni i djeci. Nije bilo lako. Trebali su mjeseci terapije i razgovora da pronađemo ravnotežu.
Naučila sam praštati, ali i postaviti granice. Naučila sam da ljubav nije žrtvovanje sebe do nestanka, nego zajedništvo u kojem se svi osjećaju viđeno i voljeno.
Danas smo još uvijek zajedno, ali drugačiji – jača sam, sigurnija u sebe i svoju vrijednost.
Ponekad se pitam: Koliko žena šuti zbog tuđe lojalnosti? Koliko nas zaboravi na sebe dok pokušava biti sve za druge? Možda će moja priča nekome dati snagu da progovori.