Između laži i snova: Kako su nas tetkine riječi skoro uništile
“Jesi li ti stvarno mislio da ćeš nešto postići bez naše pomoći?” Tetkin glas parao je tišinu kuhinje, dok je mama stajala pored štednjaka, stisnutih usana. Pogledala sam brata, Damira, koji je šutio, ali su mu šake bile stisnute do krvi. Zrak je bio težak, pun neizgovorenih riječi i starih zamjerki.
Sve je počelo kad smo Damir i ja odlučili pokrenuti malu firmu za izradu drvenih igračaka. U Bosni i Hrvatskoj, gdje su ljudi navikli na sigurnost državnih poslova ili odlazak u Njemačku, naša ideja zvučala je kao ludost. Tata je bio skeptičan, ali nas je pustio. Mama je šutjela, ali sam znala da nas podržava. Samo je tetka Jasna, mamina sestra, uvijek imala nešto za reći.
“Oni misle da su bolji od nas! Pogledaj ih, ni kuću nisu pomogli obnoviti kad je poplava odnijela pola sela! Samo gledaju sebe!” pričala je po selu. Ljudi su joj vjerovali – bila je žena s jezika, a mi smo bili mladi i tvrdoglavi.
Prvi mjeseci bili su pakao. Nitko nije htio naručiti igračke od nas. “Šta će mi to? Kupiću djetetu plastiku iz Kine, jeftinije je”, govorili su susjedi. Damir je radio noću u pekari da platimo drvo, ja sam prodavala kolače na pijaci. Ali nismo odustajali.
Jednog dana, dok sam slagala igračke u kutije, mama je ušla u radionicu s crvenim očima. “Jasna opet priča okolo da ste pohlepni. Kaže da ste odbili pomoći kad joj je muž ostao bez posla.” Osjetila sam kako mi srce tone. “Mama, znaš da to nije istina! Dali smo im sve što smo mogli!” viknula sam. “Znam, dušo… ali ljudi slušaju nju.”
Damir je šutio cijeli dan. Navečer mi je rekao: “Znaš šta? Ako uspijemo, uspjet ćemo uprkos njima. Ako propadnemo, bar ćemo znati da smo pokušali.” Te noći sam plakala u tišini.
Prolazili su mjeseci. Polako su se pojavili prvi kupci – jedna učiteljica iz Osijeka naručila je igračke za cijeli razred. Onda su nas pozvali na sajam rukotvorina u Sarajevu. Vozili smo se starim Golfom kroz kišu i maglu, s kutijama u gepeku i nadom u srcima.
Na sajmu su ljudi prvi put stali kod našeg štanda i pitali: “Jeste li vi ona djeca iz sela kod Dervente? Čuli smo da pravite igračke s ljubavlju.” Damir i ja smo se pogledali – netko je napokon prepoznao naš trud.
Vratili smo se kući s narudžbama za tri mjeseca unaprijed. Mama je plakala od sreće. Tata nam je prvi put rekao: “Možda ipak ima nešto u toj vašoj ludosti.”
Ali tetka Jasna nije prestajala. Sad je pričala da smo zaboravili obitelj otkad nam ide dobro. “Nisu ni došli na rođendan maloj Amri! Samo posao, posao!” govorila je susjedima. Ljudi su počeli izbjegavati nas na ulici. Djeca iz škole zadirkivala su moju sestru Lejlu: “Vaša mama misli da ste bolji od svih!”
Jedne večeri, dok smo večerali, tata je spustio vilicu i rekao: “Ne mogu više slušati te priče. Ili ćete vi razgovarati s Jasnom ili ću ja.” Pogledali smo se – znali smo da moramo nešto poduzeti.
Sutradan smo otišli kod tetke Jasne. Sjela je za stol, prekriženih ruku. “Šta ste došli? Da mi kažete kako ste uspjeli bez mene?”
“Tetka,” rekla sam tiho, “nikad nismo rekli da ne trebamo obitelj. Samo želimo raditi pošteno i stvoriti nešto svoje.” Damir je dodao: “Pomogli smo koliko smo mogli kad vam je bilo najteže. Ne želimo rat, samo mir u kući.”
Jasna nas je gledala dugo, oči su joj bile tvrde kao kamen. “Vi mislite da ste bolji jer ste mladi i obrazovani. Ja sam cijeli život radila za ovu obitelj!”
“Tetka, nitko to ne osporava,” rekla sam kroz suze. “Ali ne možemo živjeti pod tvojim pričama. Ljudi nam okreću leđa zbog laži.”
Nije odgovorila ništa. Samo je ustala i otišla u drugu sobu.
Vratili smo se kući slomljeni, ali odlučni da nastavimo dalje.
Godinu dana kasnije kupili smo malu kuću na rubu grada i proširili radionicu. Posao nam je cvjetao – narudžbe su stizale iz cijele Hrvatske i Bosne. Mama nam je pomagala pakirati igračke, tata je popravljao strojeve, Lejla crtala nove modele.
Tetka Jasna više nije dolazila kod nas. Povremeno bismo čuli nove priče o nama – sad smo navodno zaboravili svoje korijene jer radimo s “gradskim ljudima”.
Ali naučili smo nešto važno: obitelj te može povrijediti najviše, ali isto tako možeš pronaći snagu u sebi i onima koji te vole bezuvjetno.
Ponekad se pitam: koliko nas još živi pod teretom tuđih riječi? Koliko snova propadne zbog tuđih jezika? Bi li vi imali hrabrosti stati protiv vlastite krvi radi svojih snova?