Između Dviju Vatra: Priča o Obitelji Kovačević

“Nećeš ti meni pričati o povijesti! Šta ti znaš, Ivana?” otac je vikao dok je njegova šaka tresla stol, a čaša rakije zadrhtala na rubu. U tom trenutku, činilo mi se da cijela kuća diše njegov bijes. Bilo je to nakon večere, kad sam pokušala objasniti mlađem bratu Anti zašto su ljudi nekad ginuli za granice koje danas više nitko ne spominje. “U školi nas uče drugačije, tata. Nije sve crno-bijelo,” šapnula sam, ali on je već bio u svom filmu.

Majka je šutjela, pogledom tražeći spas u tanjuru. Brat Ante je stisnuo usne, a baka Mara krišom prekrstila ruke pod stolom. Osjetila sam kako mi srce lupa u grlu. “Ti si još dijete, Ivana. Ne znaš ti šta je rat. Mi smo ga gledali iz prvog reda!”

Sjećam se da sam te noći dugo ležala budna, zureći u pukotinu na stropu. Pitala sam se zašto je tako teško razgovarati s ocem. Zašto svaka tema završi na ratu, na prošlosti, na nekoj staroj nepravdi? U školi smo upravo učili o Meksičko-američkom ratu i profesorica Jurić nas je pitala što mislimo o tome kako povijest pišu pobjednici. Svi su šutjeli, ali meni su riječi gorjele na jeziku.

Sljedećeg dana, dok sam sjedila na zadnjem satu povijesti, profesorica me pogledala ravno u oči: “Ivana, što ti misliš? Je li povijest ono što piše u knjigama ili ono što ljudi nose u sebi?”

“Mislim da je povijest ono što nas boli,” izletjelo mi je prije nego što sam stigla razmisliti. “Ono što ne možemo zaboraviti, ni oprostiti.”

Nakon škole, sjela sam s prijateljicom Lejlom na klupu ispred stare škole. Lejla je iz Bosne, došla je kod nas nakon rata. “Znaš, kod mene doma se ne priča o ratu. Samo šutnja. Kao da će riječi probuditi nešto što smo jedva zakopali,” rekla mi je tiho.

“Kod mene je obrnuto. Kod nas se sve vrti oko toga. Kao da ništa drugo ne postoji,” odgovorila sam.

Te večeri sam odlučila razgovarati s ocem. Pripremila sam se kao za bitku – srce mi je tuklo, dlanovi su mi bili mokri. “Tata, mogu li te nešto pitati?”

Pogledao me ispod obrva, još uvijek ljut zbog sinoćnje rasprave. “Reci.”

“Zašto te toliko boli kad pričamo o prošlosti? Zašto ne možemo pričati kao ljudi, a ne kao vojnici?”

Zastao je. Prvi put nisam vidjela bijes u njegovim očima, nego nešto drugo – umor, možda čak i tugu.

“Ivana, ti si mlada. Ti misliš da možeš razumjeti… Ali kad ti jednom uzmu sve što voliš, kad vidiš prijatelje kako nestaju preko noći… Onda shvatiš da povijest nije samo priča. To je rana koja nikad ne zaraste.”

Nisam znala što reći. Samo sam sjela do njega i šutjela. Osjetila sam kako mu ruka drhti kad me dotaknuo po ramenu.

Sljedećih dana atmosfera u kući bila je napeta kao pred oluju. Majka je pokušavala smiriti stvari: “Pustite dijete da sanja. Nije život samo rat i politika.” Baka Mara je svako jutro palila svijeću za mir u obitelji.

Jednog dana došla sam kući ranije i zatekla Antu kako plače u svojoj sobi. “Šta ti je?” pitala sam ga nježno.

“Ne mogu više slušati svađe. Ne želim da mrzim nikoga samo zato što mi to netko kaže,” jecao je.

Zagrlila sam ga i obećala da ćemo zajedno pronaći način da budemo svoji.

U školi su nas vodili na izlet u Vukovar. Stajala sam pred ruševinama bolnice i slušala vodiča kako priča o ljudima koji su branili grad. U tom trenutku shvatila sam koliko su svi naši ratovi slični – uvijek netko pati, uvijek netko ostane bez doma.

Kad sam se vratila kući, sjela sam za stol s ocem i rekla: “Tata, želim da znaš da te volim. Ali želim i pravo da mislim svojom glavom. Povijest nije samo tvoja rana – to je i moja budućnost.” On me dugo gledao, a onda prvi put nakon dugo vremena rekao: “Možda si u pravu, Ivana. Možda je vrijeme da pustimo djecu da sanjaju bolje snove od naših.”

Te riječi su mi dale nadu da se stvari mogu promijeniti.

Danas često razmišljam: Je li moguće zacijeliti rane prošlosti bez da izgubimo dio sebe? Možemo li naučiti živjeti s onim što nas boli ili ćemo uvijek biti zarobljeni između dviju vatra?