Između Dviju Vatra: Kad Ljubav Prema Djetetu Postane Bojište
“Ako Filip ne može vidjeti tvoju majku, neće vidjeti ni moju!” Dario je vikao iz hodnika, dok sam ja drhtavim rukama pokušavala umiriti sina koji je plakao u mojem naručju. U tom trenutku, činilo mi se kao da se cijeli moj svijet ruši. Nisam mogla vjerovati da smo došli do ovoga – nakon svega što smo prošli, nakon svih suza, neprospavanih noći i molitvi za dijete, sada se borimo oko toga tko će ga smjeti vidjeti.
Sve je počelo još prije dvije godine, kad smo shvatili da ne možemo imati djecu. Oboje smo prošli pretrage, razgovore s liječnicima, pa čak i razmišljali o IVF-u. Sjećam se kako sam plakala u kupaonici, skrivajući suze od Darija, jer nisam htjela da me vidi slomljenu. On bi me zagrlio i šapnuo: “Bit ćemo dobro, Ana. Bit ćemo dobro.” I onda, kao čudo, ostala sam trudna. Filip je bio naše malo svjetlo, dokaz da se čuda događaju.
Ali čini se da su čuda kratkog vijeka u našoj obitelji. Od trenutka kad sam rodila, naši roditelji – moja mama Ljiljana i njegov otac Zdravko – počeli su se natjecati tko će više biti uz Filipa. Moja mama je dolazila svaki dan s juhom i savjetima, a Zdravko je stalno dovodio poklone i pričao kako će Filipa voditi na pecanje čim prohoda. U početku mi je to bilo simpatično, ali ubrzo su počeli komentari: “Zašto Ljiljana stalno dolazi? Zar ja nisam djed?” ili “Zdravko ga samo razmazi poklonima, a ništa ne pomaže oko kuće!”
Jednog dana, dok sam presvlačila Filipa, čula sam Darija kako razgovara s ocem u dnevnoj sobi. Glasovi su postajali sve glasniji.
“Dario, neću više dolaziti ako će ona biti tu!”
“Tata, nemoj tako. Ana treba pomoć…”
“Nije stvar u Ani! Ljiljana me gleda kao uljeza!”
Kasnije sam pokušala razgovarati s mamom.
“Mama, možeš li malo rjeđe dolaziti? Zdravko se osjeća zapostavljeno.”
Pogledala me kao da sam je izdala.
“Znači sad ti više vjeruješ njemu nego meni? Ja sam ti majka! Znaš li koliko sam plakala zbog tebe?”
Osjećala sam se kao da me netko cijepa na pola. Nisam znala kako pomiriti dvije strane koje su obje tvrdile da žele najbolje za Filipa, ali zapravo su se borile za vlastitu važnost.
S vremenom su posjete postale ratno polje. Mama bi dolazila ranije da izbjegne Zdravka, a on bi dolazio kasnije i prigovarao Dariju kako ga “tvoja žena i njena mati izbacuju iz vlastite kuće”. Dario je sve više šutio, povlačio se u sebe i gledao me pogledom punim zamjeranja.
Vrhunac je bio prošli tjedan kad je Zdravko došao nenajavljeno dok je mama bila kod nas. Svađa koja je izbila bila je toliko glasna da je Filip počeo vrištati od straha. Držala sam ga u naručju dok su njih dvoje urlali jedno na drugo:
“Vi iz Bosne mislite da ste pametniji od nas!”
“A vi iz Dalmacije mislite da ste izmislili svijet!”
Dario je tada eksplodirao:
“Dosta! Ako ne možete biti normalni zbog mog sina, onda ga nećete ni viđati!”
Nakon toga danima nismo razgovarali. Dario je bio hladan i distanciran. Kad sam pokušala započeti razgovor, samo bi odmahnuo rukom.
“Ne mogu više ovako, Ana. Ili će svi poštovati pravila ili nitko neće vidjeti Filipa.”
Pitala sam ga: “Zar stvarno misliš da ćeš time nešto riješiti? Zar nije bolje pokušati razgovarati?”
On je samo slegnuo ramenima: “Ti probaj razgovarati s njima kad već misliš da možeš. Ja više ne mogu.”
Tada sam prvi put osjetila pravi strah – strah da ću izgubiti ono što smo najviše željeli: mirnu obitelj za naše dijete.
Sljedećih dana pokušavala sam sve: organizirala zajednički ručak, predložila da svatko ima svoj dan za posjetu, čak sam molila mamu i Zdravka da barem pred Filipom budu pristojni. Ali ništa nije pomagalo. Svatko je tvrdio svoje.
Jedne večeri sjela sam uz Darija dok je Filip spavao.
“Dario, što ako nikad ne uspijemo ovo riješiti? Što ako Filip odraste bez baka i djeda?”
Pogledao me umorno: “Možda je bolje tako nego da gleda kako se odrasli ponašaju kao djeca.”
Te riječi su me pogodile jače nego bilo koja svađa naših roditelja.
Sada sjedim u tišini dok Filip spava pored mene i pitam se: Jesmo li mi krivi što nismo dovoljno jaki da ih pomirimo? Ili su oni krivi što ne mogu staviti unuka ispred svojih ponosa?
Možda ste i vi prošli kroz nešto slično? Što biste vi učinili na mom mjestu?