Između Dviju Majki: Bitka za Ljubav i Odanost
“Zašto uvijek ja? Zašto baš sada?” šaptala sam sebi dok sam stajala na tramvajskoj stanici, držeći u jednoj ruci vrećicu s lijekovima, a u drugoj mobitel koji je neprestano vibrirao. Na ekranu je pisalo: “Mama zove”. Srce mi se steglo. Zrak je bio težak, zagrebačko proljeće mirisalo je na kišu, a ja sam osjećala da mi se život raspada na dva dijela.
“Ana, gdje si? Opet kasniš! Znaš da mi trebaš pomoći oko ručka!” čuo se mamin glas s druge strane. U njenom tonu bila je zamjerka, ali i ona stara, poznata tuga. “Mama, žao mi je, kod Milene sam. Znaš da joj je danas terapija…”
Tišina. Znam što misli. Znam da joj nije jasno zašto toliko vremena provodim kod svekrve, žene koja me nikad nije do kraja prihvatila. Ali Milena je sada sama, njen sin – moj muž Ivan – radi po cijele dane, a ona boluje od multiple skleroze. Ja sam joj postala ruka, noga, rame za plakanje.
“A ja? Ja sam ti ništa?” prošapće mama prije nego prekine vezu. Osjećam kako mi suze naviru na oči, ali ih gutam. Ne smijem plakati na ulici. Ljudi gledaju.
Sjećam se djetinjstva u malom stanu u Travnom. Otac nas je napustio kad sam imala šest godina. Mama je radila u Konzumu, nosila vreće krumpira i vraćala se kući s bolnim leđima. Nikad nije imala vremena za sebe, sve je bilo za mene. “Ti si moje sve”, govorila bi dok bi mi češljala kosu prije škole.
A sada, kad bi trebala uživati u mojoj pažnji, ja sam na drugom kraju grada, kod žene koja me godinama gledala ispod oka jer “nisam dovoljno dobra za njenog sina”.
Milena leži na kauču kad ulazim. Pogled joj je umoran, ali osmijeh iskren. “Ana, dušo, stigla si! Možeš li mi pomoći oko injekcije? Ruke mi danas baš ne slušaju.”
Pomažem joj, nježno kao što bih pomogla vlastitoj majci. Dok joj mijenjam pelenu, osjećam kako mi srce puca od grižnje savjesti. U glavi mi odzvanja mamin glas: “Samo mene imaš!” A ovdje, Milena me gleda kao spasiteljicu.
Navečer, kad Ivan dođe kući, pokušavam mu objasniti kako se osjećam. “Ivane, ne mogu više ovako. Mama mi zamjera što nisam s njom, a tvoja mama bez mene ne može ni do WC-a!”
On samo slegne ramenima: “Znaš da nemam izbora. Ako izgubim posao, tko će nas hraniti?” Znam da je u pravu, ali osjećam se sama kao nikad prije.
Jedne večeri mama me dočeka na vratima uplakana. “Ana, zar sam ti stvarno toliko malo značila cijeli život? Sve sam dala za tebe! Sad kad te trebam, nema te!”
Grlim je i plačem zajedno s njom. “Mama, oprosti… Ne znam kako da budem na dva mjesta odjednom. Milena nema nikoga osim mene…”
“A ja? Ja isto nemam nikoga osim tebe!”
Te riječi me proganjaju danima. Počinjem gubiti san, jedem na brzinu između dvije vožnje tramvajem. Prijateljice me zovu na kavu, ali nemam snage ni volje za razgovor o tuđim problemima.
Jednog dana Milena dobije visoku temperaturu. Zovem hitnu, čekam s njom satima u bolnici. Ivan dolazi tek kasno navečer. “Hvala ti što si uz nju”, kaže tiho dok joj popravlja pokrivač.
Vraćam se kući iscrpljena i nalazim mamu kako sjedi u mraku. “Ana, bila sam kod doktora… Imam visok tlak i šećer mi je loš… Trebam te.” Osjećam kako se svijet ruši pod mojim nogama.
Počinjem razmišljati o tome da uzmem bolovanje ili dam otkaz na poslu u knjižnici. Ali onda tko će plaćati račune? Ivanova plaća nije dovoljna za sve nas.
Jedne noći sanjam oca. Sjedi za stolom i šuti. Probudim se u suzama i shvatim da cijeli život pokušavam biti sve svima – i kćer i snaha i supruga – a zapravo gubim samu sebe.
Na Ivanov rođendan pokušavam okupiti sve za stolom. Mama sjedi s jedne strane, Milena s druge. Tišina je gusta kao juha od graška koju nitko ne jede.
“Možemo li barem danas biti obitelj?” izgovaram drhtavim glasom.
Milena pogleda mamu: “Znam da ti je teško što Ana nije više s tobom… Ali meni je spasila život.” Mama spušta pogled: “I meni je… Samo… Bojim se da ću je izgubiti kao što sam izgubila sve drugo u životu.”
Te večeri prvi put osjećam da su obje žene zapravo iste – usamljene, povrijeđene i preplašene da će ostati same.
Dani prolaze, ali ništa nije lakše. Naučila sam živjeti s grižnjom savjesti kao s hladnom rukom na ramenu. Ponekad poželim pobjeći negdje daleko – na more u Makarsku ili u šumu iznad Sarajeva – ali znam da bih tamo ponijela isti teret.
Jednog jutra mama mi šalje poruku: “Volim te bez obzira na sve.” Milena mi šapće dok joj mijenjam zavoj: “Hvala ti što si tu.” Shvaćam da možda ne mogu biti svima sve, ali mogu dati najbolje od sebe svakome tko me treba.
Pitam se: Koliko žena poput mene živi rastrgano između dvije obitelji? Koliko nas pokušava biti junakinje dok nam srce puca od umora? Možemo li ikada pronaći mir između dužnosti i ljubavi?