Između dvije žene: Priča o ljubomori, obitelji i potrazi za razumijevanjem

“Opet si bio kod mame, zar ne?” – izletjelo mi je iz usta čim je Ivan zakoračio u stan, noseći miris sarme i svježe pečenog kruha. Nisam ga ni pogledala, ali sam osjetila kako mu se ramena spuštaju, kao da je uhvaćen u nekoj dječjoj nepodopštini. “Ma, nisam… Samo sam svratio na pet minuta, donijela mi je nešto za tebe,” pokušao je, ali sam znala da laže. U tom trenutku, osjećala sam se kao da stojim na rubu provalije, a ispod mene zjapi ponor nesigurnosti i sumnje.

Nisam oduvijek bila ovakva. Kad smo se tek vjenčali, Ivan i ja smo sanjali o zajedničkom životu, o malom stanu u Novom Zagrebu, o vikendima na Jarunu i dugim razgovorima uz vino. Njegova majka, gospođa Ljubica, bila je uvijek prisutna, ali nikad nametljiva. Bar sam tako mislila. No, kako su godine prolazile, a mi ostali bez djece, počela sam osjećati da se nešto mijenja. Ivan je sve češće odlazio kod nje, a ja sam ostajala sama, zureći u hladan ekran televizora, pitajući se gdje sam pogriješila.

Jedne večeri, dok sam rezala luk za večeru, čula sam ga kako šapuće na telefonu. “Ma, ne brini, neću joj reći. Znam da voliš kad dođem sam.” Srce mi je preskočilo. Nisam željela biti ona žena koja prisluškuje muža, ali nisam mogla odoljeti. Kad je spustio slušalicu, pitala sam ga: “S kim si razgovarao?” Pogledao me, iznenađen, pa slegnuo ramenima: “S Markom iz firme.” Znala sam da laže. Marko je bio na godišnjem u Makarskoj.

Te noći sanjala sam Ljubicu. Stajala je u našem stanu, s pregačom oko struka, i kuhala Ivanovu omiljenu juhu. Ja sam stajala po strani, nevidljiva, dok su se njih dvoje smijali i pričali kao da mene nema. Probudio me hladan znoj. Drugu noć zaredom.

Počela sam sumnjati u sebe. Jesam li ja ta koja pretjeruje? Je li moguće biti ljubomorna na svekrvu? U kafiću sam o tome pričala s prijateljicom Anom. “Ma, pusti ga, svi naši muževi su mamine maze. To je Balkan, draga moja,” smijala se, ali u njenim očima sam vidjela razumijevanje. “Ali Ana, on mi laže. Osjećam se kao da ima drugu ženu. Kao da sam ja samo gost u vlastitom braku.”

Navečer sam odlučila razgovarati s Ivanom. Sjeli smo za stol, a ja sam mu, drhteći, rekla: “Osjećam se kao da me varaš. Ne s drugom ženom, nego s vlastitom majkom. Znam da ti je teško, ali i meni je. Zašto mi ne možeš reći istinu?” Ivan je šutio. Gledao je u stol, a onda tiho rekao: “Ne želim te povrijediti. Znam da si osjetljiva na to. Mama je usamljena otkad je tata umro. Navikla je da sam uvijek tu. A i… znaš da ti kuhanje nije baš jača strana.”

Te riječi su me pogodile kao šamar. Nisam znala što je gore – to što me uspoređuje s njom ili što misli da nisam dovoljno dobra. “Znači, kod nje ideš jer ti je hrana bolja?” – pitala sam, glasom koji je drhtao od suza. “Nije samo to… Kod nje se osjećam kao dijete. Kao da sam opet siguran. Kod tebe… ponekad imam osjećaj da se moram truditi biti netko drugi.”

Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što sam žrtvovala za ovaj brak, o svim večerama koje sam pokušala pripremiti, o svim razgovorima koje sam vodila sama sa sobom, pokušavajući shvatiti gdje sam pogriješila. Sljedećih dana Ivan je bio tih, povučen. Ja sam se povukla u sebe, izbjegavala ga, a stan je postao hladan i tih, kao da je netko ugasio svjetlo.

Jednog popodneva, dok sam sjedila na balkonu, zazvonio je telefon. Bila je to Ljubica. “Draga, mogu li svratiti na kavu?” Nisam znala što da kažem, ali sam pristala. Došla je s kolačem od jabuka, nasmiješena, kao da ništa nije bilo. Sjela je za stol i gledala me ravno u oči. “Znam da ti nije lako sa mnom. Znam da misliš da ti uzimam sina. Ali, vjeruj mi, samo ga želim vidjeti sretnog. I tebe također. Nije lako biti sama. A ni tebi nije lako biti žena na Balkanu, zar ne?”

Nisam znala što da odgovorim. Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. “Ne znam više što da radim. Osjećam se kao da gubim muža. Kao da nisam dovoljno dobra.”

Ljubica je uzela moju ruku. “Draga, svi mi nosimo svoje rane. Ja sam izgubila muža, ti se bojiš da ćeš izgubiti svog. Ali, znaš, ljubav nije natjecanje. Nije ni kuhanje. Ivan je tvoj muž, ali je i moj sin. Ponekad mu trebaš ti, ponekad ja. To ne znači da te voli manje.”

Te riječi su me pogodile. Prvi put sam osjetila suosjećanje prema njoj. Možda sam previše tražila od Ivana. Možda sam i ja trebala biti iskrenija prema sebi.

Kad se Ivan vratio kući, sjeli smo zajedno. “Znaš, razgovarala sam s tvojom mamom. Mislim da sam je krivo shvatila. Ali i ti moraš shvatiti mene. Ne želim biti tvoja suparnica. Želim biti tvoja žena. Ali trebam da mi to pokažeš.”

Ivan me zagrlio. “Žao mi je. Nisam znao da te toliko boli. Obećavam da ću biti iskreniji. I… možda bismo mogli zajedno kod mame na ručak?” Prvi put nakon dugo vremena, osjetila sam nadu.

Ali još uvijek se pitam: Je li moguće istinski dijeliti muža s njegovom majkom, a da ne izgubiš sebe? Jesam li ja ta koja je previše osjetljiva ili je ovo samo još jedna balkanska priča o ženama koje se bore za ljubav istog muškarca? Što vi mislite – gdje je granica između ljubavi i ljubomore?