Između dvije vatre: Priča o nepravdi u porodici

“Opet si ti ostavila mrvice na stolu, Ivana! Zar ne možeš jednom ostaviti sve kako treba?” glas moje svekrve, Milene, odjekuje kroz kuću kao hladan vjetar. Stojim u kuhinji, ruke mi drhte dok perem tanjire. Znam da je ovo samo početak još jednog dana u kojem ću biti kriva za sve što nije po njezinoj volji.

Moj muž, Dario, sjedi za stolom i šuti. Pogled mu je prikovan za ekran mobitela. Znam da ga boli što sam ja stalno meta njegove majke, ali nikad ne stane na moju stranu. “Mama, pusti Ivanu, nije to ništa strašno”, promrmlja ponekad, ali njezin pogled ga odmah ušutka.

Najgore mi je kad dođe njegova sestra, Sanja. Ona je uvijek bila zlatno dijete. Svekrva joj kupuje novu odjeću, daje joj novac za stanarinu, a meni i Dariju šalje ostatke iz frižidera i stare zavjese koje više nikome ne trebaju. “Za vas dvoje to je dovoljno”, kaže s osmijehom koji više liči na podsmijeh.

Jednom sam pokušala razgovarati s Darijem o tome. “Dario, zar ne vidiš kako nas tvoja mama tretira? Sanji daje sve, a nama ništa. Osjećam se kao uljez u vlastitoj kući.” On je samo slegnuo ramenima. “Znaš kakva je mama. Neće se promijeniti. Najbolje je da ne obraćaš pažnju.”

Ali kako da ne obraćam pažnju kad svaki dan osjećam tu nepravdu? Kad god nešto zatrebam za djecu, svekrva mi kaže: “Nema se sad, Ivana. Moraš štedjeti.” A onda sutradan vidim Sanju s novom torbom ili čujem kako joj svekrva plaća ljetovanje na Jadranu.

Jednog dana, dok sam slagala veš u dječjoj sobi, čula sam kako svekrva šapuće Sanji u hodniku: “Ivana nikad neće biti dio ove porodice kao ti. Ti si moja krv.” Osjetila sam kako mi srce puca. Nisam znala što da radim – da li da izađem i suočim se s njima ili da nastavim šutjeti kao do sada.

Te noći nisam mogla spavati. Dario je već bio zaspao, a ja sam gledala u plafon i razmišljala o svemu što sam žrtvovala za ovu porodicu. Ostavila sam svoj posao u Zagrebu da bih bila bliže njegovoj porodici u malom mjestu kod Bjelovara. Prijatelji su mi daleko, roditelji još dalje. Sve što imam ovdje su Dario i djeca – i osjećaj da nikad neću biti dovoljno dobra.

Sljedećeg jutra odlučila sam razgovarati sa svekrvom. “Milena, možemo li popričati?” upitala sam dok je zalijevala cvijeće na balkonu. Pogledala me preko naočala, onako strogo kako samo ona zna.

“Reci, Ivana. Ako misliš opet nešto prigovarati, nemam vremena za to.”

Duboko sam udahnula. “Samo želim razumjeti zašto Sanja uvijek dobije sve što poželi, a nama stalno govoriš da nemaš? Zar mi nismo tvoja porodica? Zar naša djeca nisu tvoja unučad?”

Njezino lice se ukočilo. “Ti si ovdje došla iz Zagreba i misliš da si bolja od nas! Sanja je uvijek bila uz mene kad mi je bilo najteže. Ti si samo žena mog sina. Ne očekuj previše.”

Osjetila sam suze u očima, ali nisam htjela plakati pred njom. “Samo želim poštovanje i malo pravde za svoju djecu.”

Okrenula se i otišla bez riječi.

Nakon tog razgovora stvari su postale još gore. Milena je počela otvoreno ignorirati mene i djecu. Kad bi došla kod nas na ručak, pričala bi samo sa Sanjom i Darijem, a mene bi gledala kao da sam zrak.

Djeca su počela osjećati napetost. Jednog dana me sin Luka pitao: “Mama, zašto baka više voli tetu Sanju nego nas?” Nisam znala što da mu kažem. Samo sam ga zagrlila i rekla: “Baka voli na svoj način, sine.” Ali u sebi sam znala da to nije istina.

Počela sam izbjegavati zajednička okupljanja. Svaki put kad bih morala sjesti za isti stol sa svekrvom i Sanjom, osjećala bih knedlu u grlu. Dario je postajao nervozan zbog moje šutnje i povlačenja.

Jedne večeri smo se posvađali.

“Ivana, ne možeš stalno biti ljuta na moju mamu! Ona je takva kakva je!”

“Ali Dario, zar ti ne vidiš koliko nas povređuje? Zar ti nije stalo do toga kako se ja osjećam?”

“Stalo mi je! Ali ne mogu birati između tebe i nje!”

Tada sam shvatila – možda on nikad neće razumjeti kroz šta prolazim.

Počela sam razmišljati o povratku u Zagreb. O tome da uzmem djecu i odem negdje gdje ću napokon moći disati punim plućima, gdje neću svaki dan osjećati teret tuđe osude.

Ali onda bih pogledala Darija dok spava ili djecu dok se igraju u dvorištu i srce bi mi se stegnulo. Zar ću im oduzeti oca? Zar ću ih odvojiti od svega što poznaju?

Jednog dana dobila sam pismo od svoje mame iz Sarajeva:

“Draga Ivana,
Znam da ti nije lako tamo gdje jesi. Ali zapamti – tvoja vrijednost ne ovisi o tome što drugi misle o tebi. Budi hrabra zbog sebe i svoje djece. Ako ikad poželiš doći kući, vrata su ti uvijek otvorena.
Volim te,
tvoja mama”

Plakala sam dugo nakon što sam pročitala to pismo. Prvi put nakon mnogo godina osjetila sam da nisam sama.

Sljedećih dana počela sam polako graditi svoj mali svijet unutar ove kuće – svijet u kojem su moja djeca sigurna, voljena i gdje ih učim da budu bolji ljudi nego što smo mi odrasli oko njih.

Svekrva me i dalje ignorira, Sanja dobiva sve što poželi, a Dario pokušava balansirati između dvije vatre. Ali ja više nisam ona ista Ivana koja šuti i trpi.

Ponekad se pitam – koliko žena oko mene živi istu ovu priču? Koliko nas šuti zbog mira u kući? I gdje je granica između žrtve i borca?

Što biste vi učinili na mom mjestu?