Između Dva Svijeta: Priča o Lejli i Njenoj Majci

“Lejla, zar ti nije dosta sramote koju si nam već donijela?” Majčin glas parao je tišinu kuhinje, dok su joj ruke drhtale iznad stola. Pogledala sam je, oči su joj bile crvene od suza i neprospavanih noći. “Mama, molim te, samo me saslušaj…” pokušala sam, ali ona je odmahivala glavom, kao da svaka moja riječ samo pogoršava stvar.

Bilo je to proljeće u Sarajevu, ali u našem stanu je vladala zima. Otac je šutio, gledao kroz prozor, kao da ga se sve to ne tiče. Brat Emir je izbjegavao kuću, a ja sam osjećala da se zidovi stežu oko mene. Sve je počelo kad sam na fakultetu upoznala Ivana. Bio je iz Splita, došao na razmjenu, drugačiji od svih koje sam do tada srela. Smijao se glasno, pričao o moru i slobodi, a ja sam prvi put poželjela pobjeći iz svega poznatog.

Ali Ivan nije bio musliman. I to je bio grijeh koji moja porodica nije mogla oprostiti. “Zar nema dovoljno naših momaka? Zar moraš baš s njim?” pitala me majka svake noći kad bih se vratila kasno. Nisam imala snage da joj objasnim da ljubav ne bira ime ni vjeru.

Jedne večeri, dok sam sjedila na krevetu i gledala poruke od Ivana, majka je ušla bez kucanja. “Znaš li ti šta ljudi pričaju? Tvoja tetka Azra me zvala danas. Kaže da te vidjela s njim u gradu. Sramota!” Glas joj je drhtao od bijesa i straha. “Mama, ja njega volim!” viknula sam prvi put naglas. Osjetila sam kako mi srce lupa u grlu.

Nastupila je tišina. Majka je sjela na rub kreveta, lice joj se slomilo. “Lejla, ti ne znaš šta znači biti žena ovdje. Sve što radimo, radimo zbog porodice. Tvoj otac… on neće ovo preživjeti.”

Te noći nisam spavala. Slušala sam kako majka plače u kuhinji, a otac šuti pred televizorom. Osjećala sam krivicu, ali nisam mogla odustati od Ivana. On mi je bio jedina svjetlost u tom tunelu.

Na fakultetu su me prijatelji izbjegavali. “Čula sam da si s nekim Hrvatom,” šaptala mi je Amra na hodniku. “Znaš li ti šta to znači?” Nisam odgovarala. Zatvarala sam se u sebe, osjećala se kao izdajica i heroina istovremeno.

Ivan je pokušavao biti podrška. “Lejla, hajde sa mnom u Split na ljeto. Tamo niko neće gledati ko si i šta si.” Ali nisam mogla ostaviti majku samu s njenim suzama i očevom šutnjom.

Jednog dana otac me zaustavio na izlazu iz stana. “Lejla, sjedi.” Njegov glas bio je tih, ali odlučan. “Znaš li ti koliko smo mi žrtvovali za tebe? Tvoja majka nije vidjela svoju porodicu godinama zbog rata. Sad ti hoćeš da sve to baciš zbog nekog momka?”

Nisam znala šta da kažem. Osjećala sam se kao da stojim između dva svijeta – jedan koji me veže za prošlost i drugi koji me zove naprijed.

Ljeto je došlo brzo. Ivan je otišao u Split, a ja sam ostala u Sarajevu. Svaki dan sam gledala poruke koje mi šalje: slike mora, zalazaka sunca, njegov osmijeh. Srce mi se kidalo između želje da budem s njim i osjećaja dužnosti prema porodici.

Majka je postajala sve tiša. Jedne večeri sjela je pored mene na balkon. “Lejla, znaš li ti koliko te volim? Sve što radim, radim jer želim da budeš sigurna. Ovdje ljudi ne praštaju lako.”

Pogledala sam je kroz suze. “Mama, ali ja ne mogu živjeti tvoj život. Ja moram pronaći svoj put.”

Te riječi su visile između nas kao težak oblak.

Jesen je donijela novu oluju – Ivan mi je javio da se vraća u Sarajevo na nekoliko dana. Srce mi je preskočilo od uzbuđenja i straha. Hoću li ga vidjeti? Hoću li imati snage reći mu zbogom?

Našli smo se u malom kafiću na Baščaršiji. Držao me za ruku ispod stola dok su ljudi prolazili pored nas. “Lejla, dođi sa mnom,” šapnuo je. “Ovdje ćeš uvijek biti strankinja ako voliš mene.”

Plakala sam cijelu noć nakon toga. Majka me našla ujutro kako sjedim na podu sobe, crvenih očiju i slomljenog srca.

“Lejla,” rekla je tiho, “ako odeš, znaj da te volim bez obzira na sve. Ali ako ostaneš, obećaj mi da ćeš biti sretna – ne zbog mene, nego zbog sebe.” Prvi put sam vidjela suze ponosa u njenim očima.

Ivan je otišao bez mene tog ljeta. Ja sam ostala – završila fakultet, pronašla posao i polako gradila svoj život iznova. Majka i ja smo naučile razgovarati bez krivnje i straha.

Ali svake godine kad dođe ljeto i miris mora stigne do Sarajeva, pitam se: Jesam li izabrala ispravno? Je li moguće biti svoja između dva svijeta koja te vuku na različite strane?

Šta biste vi uradili na mom mjestu? Da li ste ikada morali birati između ljubavi i porodice?