Između Dva Svijeta: Majčina Juha i Očeva Tišina
“Tvoja mama pravi bolju čorbu, mogla bi je nazvati za recept,” Ivan je tiho promrmljao, pokušavajući razbiti napetost koja je visjela u zraku bolničke čekaonice. Nisam mu odgovorila. Samo sam zurila u izlizani linoleum pod nogama, osjećajući kako mi se srce steže svaki put kad vrata hitne službe zaškripe.
Nisam znala koliko sam već ovdje. Sat vremena? Dvije? Vrijeme je izgubilo smisao otkako su mi javili da je tata doživio moždani udar. Ivan je sjedio pored mene, nervozno prebacujući nogu preko noge, povremeno provjeravajući mobitel. Ljudi oko nas su šaptali, plakali, smijali se kroz suze. Sve mi je to zvučalo kao daleki šum, kao da sam pod vodom.
“Znaš da tvoja mama uvijek stavi onu domaću papriku u čorbu. To joj daje poseban šmek,” nastavio je Ivan, nesvjestan da mi svaka riječ para dušu. Nisam mogla podnijeti ni pomisao na hranu, a kamoli na majčinu juhu. Nije shvatao da me podsjeća na sve ono što sam izgubila.
Moja majka, Jasmina, otišla je prije pet godina. Nije umrla – jednostavno je jednog dana spakirala kofere i otišla kod svoje sestre u Mostar. Tata je ostao sam u našem stanu u Sarajevu, zatvoren u tišinu i ogorčenost. Ja sam tada već bila udana za Ivana i živjela u Zagrebu. Sjećam se zadnjeg razgovora s mamom prije nego što je otišla:
“Ne mogu više, Amra. Tvoj otac ne priča sa mnom danima. Sve što radim mu smeta. Ne želim da ti patiš zbog nas, ali ja ovako više ne mogu.”
Tada sam joj rekla da razumijem, ali zapravo nisam razumjela ništa. Bila sam ljuta na nju što nas ostavlja, ali još više na oca što ju je otjerao svojom tvrdoglavošću i šutnjom.
Sada sjedim ovdje i čekam vijest o njemu. Ispod sve te tuge i straha, osjećam i bijes – na njega, na nju, na sebe. Jesam li mogla nešto promijeniti? Jesam li trebala češće zvati? Posjećivati ga više? Ili sam se samo skrivala iza svog novog života u Zagrebu?
Ivan me pogleda sa strane i stavi ruku na moje rame.
“Znaš da će sve biti dobro, Amra. Tvoj tata je jak čovjek. Sjećaš se kad je prošle zime sam čistio snijeg ispred zgrade? Nije htio nikome dozvoliti da mu pomogne.”
Kimnem glavom, ali ne mogu izustiti ni riječ. Sjećam se tog dana – tata je pao na ledu i slomio ruku, ali ni tada nije zvao nikoga za pomoć. Bio je takav cijeli život: tvrdoglav, ponosan, zatvoren. Nikad nije znao reći “oprosti” ili “volim te”. Sve što smo dobivali od njega bile su šutnje i povremeni grubi komentari.
Jednom sam ga pitala zašto nikad ne pokazuje osjećaje.
“Nisam ja od tih što grle i ljube. Moj otac meni nikad nije rekao da me voli pa sam ipak čovjek postao,” odgovorio je kratko.
Možda je to bio njegov način da nas voli – kroz djela, a ne riječi. Ali meni su te riječi uvijek nedostajale.
Vrata hitne službe se otvore i pojavi se mlada doktorica.
“Amra Hadžić?”
Skočim sa stolice kao oparena.
“Vaš otac je stabilno za sada. Prebačen je na intenzivnu njegu. Možete ga vidjeti nakratko, ali molim vas da budete mirni i tihi.”
Ivan me pogleda s olakšanjem, ali ja osjećam samo prazninu. Hodam prema sobi kao kroz maglu. Tata leži priključen na aparate, oči su mu zatvorene, lice blijedo kao snijeg.
Sjednem pored njega i uhvatim ga za ruku. Prvi put nakon dugo vremena osjećam potrebu da mu nešto kažem.
“Tata… Znam da ti nije bilo lako s nama. Znam da si bio povrijeđen kad je mama otišla. Ali ja… ja bih voljela da si mi barem jednom rekao da me voliš. Da si barem jednom rekao mami da ti nedostaje.”
Suza mi sklizne niz obraz i padne na njegovu ruku.
“Znaš… Ivan kaže da mama pravi bolju čorbu od mene,” pokušavam se nasmijati kroz suze. “Ali ja bih voljela naučiti praviti tvoju omiljenu juhu… onu s domaćim rezancima što si volio kad sam bila mala. Možda bismo mogli zajedno kuhati kad ozdraviš?”
Ne znam čuje li me ili ne, ali osjećam kao da mu moram reći sve ono što godinama nisam imala hrabrosti izgovoriti.
Vraćam se u čekaonicu gdje me Ivan dočekuje s osmijehom.
“Rekla si mu?” pita tiho.
Samo kimnem glavom i sjednem pored njega.
U tom trenutku shvatim koliko su naši životi isprepleteni neizgovorenim riječima i propuštenim prilikama. Koliko često čekamo da bude prekasno da kažemo ono što osjećamo?
Možda će tata preživjeti ovaj udarac, možda neće. Ali jedno znam – više ne želim šutjeti.
Pitam se: Koliko vas još uvijek čeka pravi trenutak da oprosti ili kaže “volim te” svojim roditeljima? Hoće li taj trenutak ikada doći ili ćemo ga svi zauvijek propuštati?