Između Dva Svijeta: Ljubav, Sjene Prošlosti i Porodične Rane
“Ne možeš ga dovesti ovdje, Lejla! Jesi li poludjela?” glas mog oca, Emira, odjekivao je kroz stan dok sam stajala na pragu dnevne sobe, stisnutih šaka. Majka, Azra, samo je šutjela i gledala kroz prozor, kao da će joj pogled na kišni sarajevski asfalt dati odgovore koje ja nisam mogla pronaći.
“Babo, molim te… Dario nije kriv za ono što je njegov djed radio. On je drugačiji čovjek. On… on me voli,” pokušala sam tiho, ali glas mi je drhtao.
Moj brat Haris sjedio je za stolom, zurio u ekran mobitela i pravio se da ga se ništa ne tiče. Ali znala sam da ga boli jednako kao i mene. Naša porodica je preživjela rat, izgubili smo kuću na Grbavici, izgubili smo amidžu Senada. Sjećanja su bila svježa, rane nikad nisu zarasle.
Sve je počelo prošlog ljeta kad sam otišla na studentsku razmjenu u Zagreb. Dario je bio prvi koji mi je ponudio pomoć kad sam se izgubila na tramvajskoj stanici. Imao je osmijeh koji razoružava i oči koje su uvijek tražile nešto više od površnog razgovora. Proveli smo sate pričajući o knjigama, filmovima, životu između dva grada i dva svijeta. Zaljubila sam se prije nego što sam to sebi priznala.
Ali kad sam prvi put došla kod njega na večeru i vidjela staru crno-bijelu fotografiju njegovog djeda u uniformi NDH-a na zidu, srce mi se steglo. Dario je primijetio moj pogled.
“Znam što misliš,” rekao je tiho. “Moj otac nikad nije skidao tu sliku. Kaže da ne smijemo zaboraviti povijest, ali ja… ja ne želim da me ona određuje.”
Nisam znala što reći. U meni su se sudarali bijes i tuga, ali i nada da ljubav može biti jača od prošlosti.
Kad sam se vratila u Sarajevo i ispričala roditeljima za Darija, nastao je pakao. Otac me nije pogledao danima. Majka je plakala noćima misleći da ne čujem. Haris mi je šapnuo: “Možda bi bilo lakše da si našla nekog iz Tuzle ili Zenice…”
Ali srce ne bira.
Dani su prolazili u napetosti. Dario mi je slao poruke: “Hoćeš li me ikad upoznati s njima?” Nisam imala snage odgovoriti. Onda je došao dan kad je odlučio doći sam.
Zvono na vratima zazvonilo je dok smo ručali. Otac je ustao prvi, mrk kao oblak. Otvorio je vrata i ugledao Darija s buketom cvijeća u ruci.
“Dobar dan, gospodine Emir. Ja sam Dario. Došao sam razgovarati s vama.”
Otac ga je gledao nekoliko sekundi bez riječi, a onda mu zalupio vrata pred nosom.
Ja sam potrčala za njim niz stepenice. Našla sam ga kako sjedi na klupi ispred zgrade, cvijeće mu je visilo iz ruke kao da mu je netko slomio krilo.
“Žao mi je… Oni… oni ne mogu zaboraviti…”
Dario me pogledao s tugom koju nisam mogla podnijeti.
“Lejla, ja ne mogu promijeniti prošlost svoje porodice. Ali mogu birati kakav ću biti danas i sutra. Hoćeš li ti birati mene ili njih?”
Te noći nisam spavala. Majka me našla u kuhinji oko tri ujutro.
“Znaš li ti koliko sam ja puta sanjala svog brata kako dolazi kući iz rata? Koliko puta sam poželjela da mogu zaboraviti? Ali ne mogu… I ne mogu tebi reći da zaboraviš ono što si ti doživjela s Damirom samo zato što ga voliš…”
“Mama, ja ne želim birati između vas i njega. Želim da svi shvatite da nismo mi krivi za grijehe naših predaka!”
Majka me zagrlila i prvi put zaplakala predamnom.
Sljedećih dana Haris mi je donio kafu u sobu i tiho rekao: “Možda bi babo trebao pričati s nekim psihologom… On još uvijek sanja Grbavicu svake noći.”
Znala sam da moram nešto poduzeti. Pozvala sam Darija da dođe još jednom, ovaj put kad oca nije bilo kući. Majka mu je otvorila vrata i pozvala ga unutra. Sjeli smo za stol, a ona mu je donijela kafu.
“Dario,” rekla je tiho, “znam da nisi ti kriv za ono što se desilo prije mnogo godina. Ali moraš razumjeti da ovdje rane još nisu zarasle. Ako stvarno voliš moju Lejlu, moraš biti spreman čekati dok njen otac ne bude spreman razgovarati s tobom.”
Dario je klimnuo glavom.
“Čekat ću koliko treba,” rekao je iskreno.
Prošlo je nekoliko mjeseci prije nego što se otac smekšao dovoljno da barem sasluša moju priču do kraja. Nije bilo lako – svaka riječ bila je kao kamen u grlu – ali jednog dana mi je rekao:
“Ako te on usrećuje, Lejla… možda bih trebao pokušati upoznati ga kao čovjeka, a ne kao unuka onoga kojeg mrzim iz prošlosti.”
Danas još uvijek nije sve savršeno. Otac i dalje ponekad šuti kad Dario dođe u goste, ali barem više ne zalupi vratima. Majka ponekad pogleda staru sliku amidže Senada pa zaplače tiho u kuhinji. Haris se šali s Darijom kao s rođenim bratom.
Naučila sam da ljubav ne briše prošlost, ali može biti most preko njezinih rana.
Pitam vas: Možemo li ikada zaista oprostiti ono što nismo sami učinili? Ili ćemo zauvijek ostati taoci tuđih grijeha?