Između dva svijeta: Je li obitelj uvijek dom?

„Iva, možeš li opet otići u dućan? Zaboravila sam kupiti mlijeko.” Glas moje majke, hladan i nestrpljiv, odzvanjao je kroz stan. Pogledala sam prema prozoru, gdje je kiša neumorno udarala o staklo, i duboko udahnula. Nisam ni stigla skinuti jaknu, a već sam dobila novi zadatak. „Naravno, mama”, odgovorila sam tiho, iako sam znala da neće čuti ni zahvaliti.

Dok sam hodala prema trgovini, osjećala sam kako mi se u prsima skuplja težina. Uvijek sam bila ta koja pomaže, koja trči, koja rješava probleme. Kad je tata izgubio posao, ja sam bila ta koja je radila vikendom u pekari kod tete Mire. Kad je brat Ivan upao u loše društvo, ja sam bila ta koja ga je izvlačila iz nevolja, lagala roditeljima i pokrivala njegove izlaske. Ali kad sam ja plakala zbog loše ocjene ili slomljenog srca, nitko nije pitao zašto. Nitko nije pitao kako sam.

Sjećam se jednog Božića, kad sam imala deset godina. Svi su se smijali, pričali viceve, a ja sam sjedila u kutu i gledala lampice na boru. Približila mi se baka Ana i tiho šapnula: „Iva, zašto si uvijek tako tiha?” Nisam znala što da odgovorim. Nisam znala kako objasniti da se osjećam kao gost u vlastitoj kući.

Godinama kasnije, ništa se nije promijenilo. Moja sestra Petra uvijek je bila mezimica. Sve joj je bilo dopušteno, a kad bi napravila glupost, roditelji bi samo odmahnuli rukom. „Petra je osjetljiva”, govorili su. „Ti si jaka, Iva, ti to možeš izdržati.” Ali nitko nije pitao želim li ja biti jaka. Nitko nije pitao boli li me.

Jedne večeri, dok sam spremala večeru, tata je ušao u kuhinju. „Iva, znaš li gdje su mi papuče?” pitao je, kao da sam ja odgovorna za sve u ovom stanu. „Nisam ih vidjela, tata”, odgovorila sam, ali on je samo nezadovoljno frknuo i otišao. Pogledala sam prema Petri, koja je ležala na kauču s mobitelom u ruci. „Možeš li mi pomoći oko stola?” upitala sam je. „Kasnije, gledam nešto”, odbrusila je.

Tog trenutka, osjećala sam kako mi suze naviru na oči. Nisam plakala, nisam smjela. U ovoj kući, suze su bile slabost. U ovoj kući, ja sam bila stup, ali nitko nije primijetio kad sam pucala iznutra.

Jednog dana, nakon još jedne svađe s Ivanom, koji je vikao na mene jer sam mu „pokvarila planove” time što sam rekla roditeljima da je opet bio vani do kasno, zaključala sam se u sobu. Sjedila sam na krevetu i gledala u strop. „Zašto ja?” pitala sam se. „Zašto uvijek ja?”

Telefon mi je zazvonio. Bila je to moja prijateljica Lejla iz Sarajeva, s kojom sam se upoznala na ljetovanju u Makarskoj. „Iva, kako si?” pitala je. Njen glas bio je topao, pun razumijevanja. Nisam mogla izdržati, suze su mi potekle niz lice. „Ne znam, Lejla. Osjećam se kao da me nitko ne vidi. Kao da sam tu samo da služim drugima.”

„Znaš, kod mene u Bosni je isto. Moja mama stalno govori da moram biti primjer mlađoj sestri, ali nikad ne pita kako sam ja. Kao da smo mi starije sestre rođene da budemo nevidljive”, rekla je Lejla. Osjetila sam olakšanje, kao da me netko prvi put razumio.

Tih dana, počela sam više razmišljati o sebi. Počela sam zapisivati osjećaje u dnevnik, pokušavala shvatiti gdje prestaje ljubav, a počinje iskorištavanje. Je li obitelj uvijek dom? Ili je dom mjesto gdje te netko vidi, čuje, zagrli kad ti je teško?

Jedne večeri, skupila sam hrabrost i sjela s roditeljima za stol. „Moram vam nešto reći”, počela sam, glas mi je drhtao. Mama je podigla pogled s televizora, tata je uzdahnuo. „Umorna sam. Osjećam se kao da sam ovdje samo da vam pomažem, a nikad ne dobijem ništa zauzvrat. Nikad ne pitate kako sam, nikad me ne zagrlite. Osjećam se usamljeno.”

Nastala je tišina. Petra je prevrnula očima, Ivan je samo slegnuo ramenima. Mama je napokon progovorila: „Iva, pa znaš da te volimo. Samo, ti si uvijek bila tako samostalna, mislili smo da ti ne treba ništa.”

„Ali treba mi”, rekla sam tiho. „Treba mi da me netko pita kako sam. Treba mi da me netko zagrli. Treba mi da budem važna.”

Tata je šutio, gledao je u stol. Osjetila sam da su riječi ostale visjeti u zraku, kao teški oblaci prije oluje. Nisam znala hoće li se išta promijeniti, ali prvi put sam rekla što osjećam.

Sljedećih dana, ništa se nije promijenilo. Mama je i dalje zvala kad je trebalo nešto obaviti, Petra je i dalje bila zaštićena, Ivan je i dalje bio buntovan. Ali ja sam znala da sam napravila prvi korak. Počela sam više vremena provoditi s Lejlom, razgovarati o svemu što me muči. Počela sam tražiti svoj dom izvan četiri zida stana u Zagrebu.

Ponekad se pitam, je li obitelj uvijek dom? Ili je dom mjesto gdje te netko vidi, gdje si važan, gdje te netko zagrli kad ti je najteže? Možda je vrijeme da prestanem tražiti potvrdu tamo gdje je nikad nije bilo. Možda je vrijeme da sama sebi budem dom. Što vi mislite – gdje završava ljubav, a počinje iskorištavanje? Je li obitelj uvijek dom ili dom stvaramo sami?