Između Dva Grada: Srce Na Dva Doma
“Jelena, ne možeš to uraditi!” povikala je mama dok sam stajala na pragu naše dnevne sobe, držeći u ruci kofer. Tata je šutio, gledao kroz prozor, kao da će mu pogled na Kalemegdan dati odgovore koje ja nisam mogla. Srce mi je tuklo kao ludo, a ruke su mi drhtale. “Ako odeš s njim u Niš, više nisi naša kćerka!”
Nikada nisam mislila da će jedna odluka toliko promijeniti sve. Moj muž, Ivan, dobio je posao iz snova u Nišu. Prilika koja se ne propušta, rekli su svi njegovi prijatelji. Ali moji roditelji nisu tako mislili. “Beograd je tvoj dom! Ovdje si odrasla, ovdje ti je porodica! Šta ćeš tamo među strancima?”
Ivan me gledao s vrata hodnika, oči su mu bile pune nade i straha. “Jelena, ljubavi, hajde… Zajedno smo u ovome. Znaš da ne mogu bez tebe.”
Sjećam se kako sam te noći ležala budna, slušajući tišinu stana koji sam zvala domom 28 godina. Mama je plakala u kuhinji, tata je šutio kao stijena. U meni se lomilo sve – osjećaj dužnosti prema roditeljima i želja da gradim svoj život s Ivanom.
Prvi dani u Nišu bili su hladni, iako je bio maj. Grad mi je bio stran, ljudi su govorili drugačije, čak su i mirisi bili drugačiji. Ivan je bio uzbuđen zbog novog posla, ali ja sam svako veče plakala u jastuk. Telefon je zvonio sve rjeđe – mama se nije javljala, tata mi je samo jednom poslao poruku: “Nadam se da si sretna.”
Jednog dana, dok sam sjedila sama u parku Čair, prišla mi je starija žena. “Dušo, izgledaš izgubljeno. Sve će doći na svoje, samo treba vremena.” Nisam joj znala reći da vrijeme ne liječi sve rane.
Ivan je počeo raditi duže. Dolazio bi kući umoran, a ja bih ga dočekivala s osmijehom koji nije bio iskren. “Jelena, šta ti fali? Imamo stan, posao… Šta još želiš?”
“Želim mamu. Želim tatu. Želim osjećaj da pripadam negdje!” viknula sam jednom, a on je samo slegnuo ramenima.
Nedjelje su bile najteže. U Beogradu bi to bio dan za porodični ručak – sarma kod mame, smijeh, priče o starim vremenima. Ovdje sam sjedila sama za stolom dok je Ivan radio prekovremeno.
Jednog jutra stigla mi je poruka od brata Marka: “Mama je završila u bolnici. Nije ništa strašno, ali pita za tebe.” Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama. Ivan me gledao dok sam pakovala stvari.
“Ne možeš svaki put bježati kad postane teško,” rekao je tiho.
“To nije bježanje. To je porodica,” odgovorila sam kroz suze.
U Beogradu me dočekala hladna tišina bolničke sobe. Mama je izgledala starije nego ikad. Držala me za ruku i šaptala: “Zašto si otišla? Zar ti nismo bili dovoljni?”
Nisam imala odgovor. Tata me samo pogledao i izašao iz sobe.
Nakon nekoliko dana vratila sam se u Niš. Ivan me dočekao s cvijećem i večerom, ali između nas je zjapila praznina koju nismo znali popuniti.
Počeli smo se svađati zbog sitnica – on zbog mog nezadovoljstva, ja zbog njegove ravnodušnosti. Jedne večeri sam mu rekla: “Možda smo pogriješili. Možda nismo trebali otići iz Beograda.”
Ivan je šutio dugo, a onda rekao: “Možda si ti pogriješila što si pošla sa mnom ako nisi bila spremna ostaviti sve iza sebe.”
Te riječi su me zaboljele više nego išta do tada.
Dani su prolazili u tišini i nesporazumima. Počela sam raditi u lokalnoj knjižari da skrenem misli s tuge. Tamo sam upoznala Sanju, djevojku iz Sarajeva koja se također preselila zbog muža. Postale smo prijateljice i često smo razgovarale o tome kako nas Balkan tjera da biramo između porodice i sebe.
Jednog dana Sanja mi reče: “Znaš šta? Niko ti neće reći hvala što si žrtvovala sebe za tuđe snove. Moraš odlučiti šta želiš za sebe – ne za Ivana, ne za roditelje, nego za Jelenu.”
Te noći sam dugo razmišljala o svemu što sam izgubila i svemu što bih mogla dobiti ako skupim hrabrosti da kažem ‘ne’.
Konačno sam sjela s Ivanom za kuhinjski stol.
“Moramo razgovarati,” rekla sam odlučno.
“Znam,” odgovorio je tiho.
“Ne mogu više ovako. Ne mogu biti ni tvoja ni njihova Jelena ako nisam svoja Jelena. Moram pronaći svoj put – možda to znači povratak u Beograd, možda ostanak ovdje, ali moram odlučiti sama.” Suze su mi tekle niz lice dok sam govorila te riječi.
Ivan me pogledao s tugom i razumijevanjem koje do tada nisam vidjela u njegovim očima.
“Ako to znači da ćeš biti sretna… podržat ću te,” rekao je.
Nisam odmah donijela odluku. Prošlo je nekoliko mjeseci dok nisam shvatila da dom nije mjesto već osjećaj pripadnosti sebi.
Danas živim između dva grada – često putujem između Beograda i Niša, radim posao koji volim i održavam veze sa svima koje volim na svoj način.
Ali ponekad se pitam: Da li smo mi žene uvijek te koje moraju birati između ljubavi i porodice? Da li ikada možemo imati oboje bez da izgubimo dio sebe?