Između Dva Doma: Priča o Prvoj Kupovini Stana i Snovima na Balkanu

“Oh ne, nećemo kupovati nikakvu policu za knjige. A kauč ovdje? Ni slučajno!” – izgovorila sam kroz zube, gledajući u svog supruga Dinu, dok je njegova majka, gospođa Senada, već treći put tog dana ponavljala istu rečenicu: “Jer onda ćete morati štedjeti da otplatite kredit! A još ste tako mladi! Živite i uživajte u životu!”

Bila sam na rubu suza. U salonu namještaja u Sarajevu, među mirisima novog drveta i umjetne kože, osjećala sam se kao da stojim na raskršću između dva svijeta – onog koji želim izgraditi s Dinom i onog koji mi porodica uporno pokušava nametnuti. Dino je šutio, gledao u pod, a ja sam znala da mu je teško. Njegova majka je uvijek imala zadnju riječ, a ja sam bila ta koja je morala balansirati između svojih želja i tuđih očekivanja.

“Ivana, dijete, znaš li ti koliko je teško otplaćivati kredit? Moj rahmetli muž i ja smo godinama jeli grah i krompir da bismo imali svoj stan. A vi sad hoćete sve odjednom!” – nastavila je Senada, glas joj je bio pun brige, ali i pritajene osude.

“Mama, nije više 1985. godina. Danas bez kredita ne možeš ništa. Ako ne počnemo sad, kad ćemo?” – Dino je napokon skupio hrabrost da joj odgovori.

“A šta ako ostanete bez posla? Šta ako dođe nova kriza? Šta ako…”

Nisam više mogla slušati. Osjetila sam kako mi srce lupa u grudima. Sjetila sam se svog oca, koji je uvijek govorio: “Ivana, ti si pametna cura. Ne dozvoli nikome da ti kroji život.” Ali ovdje, među policama i kaučima, osjećala sam se tako mala.

Nakon što smo izašli iz salona, Dino me uhvatio za ruku. “Znam da ti je teško. Ali ona samo želi najbolje za nas.”

“Znam, ali zar nije vrijeme da mi odlučujemo šta je najbolje za nas?”

Dino je šutio. Otišli smo kući kod njegove mame na ručak. Miris sarme širio se stanom, a Senada je već pripremala stol. Njena sestra Amira sjedila je u kuhinji i tiho komentirala: “Eh, kad sam ja bila mlada, svekrva mi nije dala ni da biram zavjese. Sad vi birate stanove!”

Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. Nisam htjela biti nezahvalna snaha, ali nisam htjela ni odustati od svojih snova. Nakon ručka, povukla sam Dinu u sobu.

“Dino, ne mogu više ovako. Ili ćemo zajedno graditi naš život ili ću otići natrag kod svojih u Mostar. Ne želim cijeli život slušati šta drugi misle da je najbolje za nas.”

Dino me pogledao tužno. “Ivana, znaš da te volim. Ali ne mogu protiv nje… Ona mi je sve što imam od porodice.”

Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svim mladim ljudima oko nas – o mojoj prijateljici Marini koja već tri godine živi s mužem i njegovim roditeljima jer nemaju novca za svoj stan; o kolegici Ajli koja radi dva posla da bi otplatila kredit; o bratu koji je otišao u Njemačku jer ovdje nije mogao ni sanjati o vlastitom domu.

Sljedećeg jutra nazvala sam svoju mamu u Mostaru.

“Mama, ne znam šta da radim… Dino ne može protiv svoje majke, a ja ne mogu više ovako.”

Mama je šutjela nekoliko sekundi pa rekla: “Ivana, ljubav je kompromis. Ali tvoj život je tvoj. Ako sad pristaneš na sve što drugi žele, pristajat ćeš cijeli život. Razgovaraj s Dinom iskreno. I zapamti – uvijek imaš gdje doći.”

Te riječi su mi dale snagu. Te večeri sjeli smo Dino i ja na klupu ispred zgrade.

“Dino, volim te. Ali moramo odlučiti – hoćemo li živjeti po svom ili po tuđem? Ja želim naš stan, naš kauč, naše police za knjige. Želim da jednog dana naša djeca znaju da smo se borili za njihovu budućnost.”

Dino je dugo šutio pa rekao: “Idemo zajedno kod banke sutra. Ako treba, radit ću još jedan posao. Neću dozvoliti da te izgubim zbog tuđih strahova.”

Suze su mi potekle niz lice – ovaj put od sreće.

Naravno, problemi nisu nestali preko noći. Senada je danima bila ljuta, govorila kako smo nezahvalni i kako ne znamo cijeniti ono što imamo. Komšije su šaptale po hodniku: “Vidi ove mlade, misle da su pametniji od nas starih.” Ali prvi put u životu osjećala sam se slobodno.

Kredit smo dobili uz pomoć mojih roditelja koji su pristali biti jamci. Prvi mjeseci bili su teški – svaka marka se brojala, večere su bile skromne, a vikendi su prolazili bez izlazaka. Ali svaki put kad bih sjela na naš novi kauč ili slagala knjige na polici koju smo sami izabrali, znala sam da smo napravili pravu stvar.

Jednog dana Senada je došla u goste s pogačom u ruci.

“Vidim da ste ipak uspjeli… Možda sam bila prestroga… Ali znate kako je to kad si majka…”

Zagrlila sam je i rekla: “Znam, ali sad ste dobili još jedan dom gdje ste uvijek dobrodošli.”

Danas Dino i ja često pričamo o tim danima kad smo se borili protiv vjetrenjača tradicije i straha od budućnosti. I svaki put kad pogledam naš mali stan ispunjen smijehom i ljubavlju, pitam se:

Je li vrijedilo boriti se za svoj san čak i kad svi oko tebe kažu da si lud? Šta biste vi uradili na našem mjestu?