Između Dva Doma: Priča o Majčinstvu, Gubitku i Novim Počecima
“Ivana, jesi li sigurna da je ovo pametno?” pitala me moja sestra Ana dok sam nervozno stajala na tramvajskoj stanici, stežući Lejlinu ruku. Srce mi je tuklo kao ludo, a u glavi mi je odzvanjalo tisuću pitanja. Lejla je bila tiha, gledala je prema tračnicama, a ja sam osjećala kako mi se dlanovi znoje. Nisam znala što očekivati, ali znala sam da dugujem svojoj kćeri istinu, bez obzira koliko ona bila bolna.
Kad su se pojavili, izgledali su izgubljeno, umorno, kao da su prošli kroz pakao. Jasmina, Lejlina biološka majka, imala je oči pune tuge, a njen suprug Emir nosio je stari ruksak i pogled pun srama. “Dobar dan… Vi ste Ivana?” upitala je Jasmina tiho, gotovo šapatom. “Jesam. Ovo je Lejla,” odgovorila sam, pokušavajući zadržati glas stabilnim. Lejla je stajala iza mene, stisnuta, kao da se boji da će je vjetar odnijeti.
“Hvala vam što ste nas pozvali,” rekao je Emir, spuštajući pogled. “Nismo znali gdje ćemo…”
“Idemo kući,” prekinula sam ga, osjećajući kako mi se grlo steže. Nisam znala što drugo reći. Put do stana bio je tih, osim što je Lejla povremeno šmrcala. Kad smo stigli, Ana je ostala na vratima, promatrajući sve kao da gleda film koji ne želi gledati, ali ne može prestati.
Prvih nekoliko dana bilo je kao hodanje po jajima. Jasmina je stalno gledala Lejlu, ali nije joj se usudila približiti. Emir je pomagao oko kuće, ali je izbjegavao razgovore. Lejla je bila zbunjena, povučena, a ja sam osjećala kako mi se tlo pod nogama ljulja. Jedne večeri, dok sam prala suđe, Jasmina je tiho ušla u kuhinju.
“Ivana… mogu li te nešto pitati?”
“Naravno,” odgovorila sam, iako sam znala da će pitanje boljeti.
“Je li Lejla sretna?”
Zastala sam, gledajući kroz prozor u tamu. “Trudim se da bude. Znaš, nije uvijek lako. Ponekad mislim da me ne razumije, da joj ne mogu dati sve što joj treba. Ali volim je kao da je moje dijete.”
Jasmina je zaplakala. “Znam da sam pogriješila. Bila sam mlada, glupa… Nisam imala ništa. Emir i ja smo tada živjeli po podrumima, nismo imali ni za kruh. Kad su mi je uzeli, mislila sam da mi je srce umrlo.”
Nisam znala što reći. Osjetila sam bijes, ali i tugu. Nisam mogla zamisliti bol koju je osjećala, ali nisam mogla ni zaboraviti koliko sam se borila da Lejla postane dio mog života.
Sljedećih tjedana, napetost je rasla. Lejla je počela postavljati pitanja. “Mama, zašto su me ostavili? Jesam li ja kriva?”
“Nisi, dušo. Nikada nisi bila kriva. Ponekad ljudi jednostavno ne mogu brinuti o sebi, a kamoli o drugima. Ali sada si ovdje, s nama, i to je najvažnije.”
Ali Lejla nije bila zadovoljna tim odgovorom. Počela je provoditi više vremena s Jasminom, a ja sam osjećala kako mi izmiče iz ruku. Jedne večeri, dok sam sjedila sama u dnevnom boravku, Ana je sjela pored mene.
“Znaš, Ivana, možda je vrijeme da pustiš. Lejla mora znati tko je. To ne znači da te manje voli.”
“Ali što ako me zaboravi? Što ako izabere njih?”
Ana me zagrlila. “Neće. Ti si joj majka. Ali ona ima pravo na istinu.”
Nisam spavala te noći. U glavi su mi se vrtjele slike: prvi put kad sam Lejlu primila u naručje, njezin osmijeh kad je naučila voziti bicikl, njezin plač kad je pala i ogrebala koljeno. Sve sam to bila ja. Ali sada, Jasmina joj je pričala priče iz djetinjstva, pokazivala slike koje je čuvala u staroj kutiji. Lejla je upijala svaku riječ, a ja sam osjećala kako gubim tlo pod nogama.
Jednog dana, dok sam spremala ručak, čula sam glasnu svađu iz dnevnog boravka. Emir je vikao na Jasminu: “Nisi joj trebala reći! Nisi smjela!” Jasmina je plakala, a Lejla je stajala između njih, zbunjena i preplašena.
“Dosta!” viknula sam. “Ovo nije zbog vas! Lejla je ovdje najvažnija! Ako ne možete biti ovdje zbog nje, onda idite!”
Nastala je tišina. Emir je spustio glavu, Jasmina je obrisala suze. Lejla je potrčala prema meni i čvrsto me zagrlila. “Ne želim da itko ode. Želim samo da budemo zajedno.”
Te noći, dok sam je uspavljivala, Lejla me pitala: “Mama, mogu li imati dvije mame?”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. “Možeš, dušo. Ljubav nije ograničena. Ima mjesta za sve koje voliš.”
Život se polako vraćao u normalu, ali ništa više nije bilo isto. Jasmina i Emir su pronašli posao, iznajmili mali stan u blizini. Lejla ih je viđala vikendom, a ostatak tjedna bila je sa mnom. Naučila sam dijeliti, naučila sam puštati. Ali svake noći, kad bih ostala sama, pitala sam se: Jesam li dovoljno dobra? Jesam li pogriješila što sam ih pustila u naš život? Ili sam napokon shvatila što znači biti majka?
Možda prava ljubav nije u posjedovanju, nego u puštanju. Što vi mislite? Biste li vi imali snage podijeliti svoje dijete s nekim tko ga je jednom izgubio?