Između Dva Doma: Priča o izgubljenoj kćeri i obitelji na raskršću
“Nije tvoja, Lejla. Nije tvoja!” vikao je Adnan, moj muž, dok su mu ruke drhtale iznad stola. U tom trenutku, dok je papir s rezultatima DNK analize klizio prema meni, svijet mi je postao mutan. Nisam čula ni zvuk tramvaja koji je prolazio ispod našeg prozora u centru Sarajeva, ni Mirzino tiho jecanje iz susjedne sobe. Samo Adnanov glas, grub i slomljen.
“Kako možeš to reći? Kako možeš uopće pomisliti…” pokušala sam, ali riječi su mi zastale u grlu. Pogledala sam papir. Crna slova na bijelom papiru: “Nema genetske podudarnosti između majke i djeteta.” Moja ruka je drhtala dok sam pokušavala shvatiti što to znači. Mirza, moj sin, gledao me širom otvorenih očiju, a njegova sestra Hana, ona za koju sam vjerovala da sam je rodila prije šesnaest godina, sjedila je u kutu sobe, blijeda kao zid.
Sve je počelo prije nekoliko mjeseci kad je Hana oboljela. Liječnici su tražili krvne pretrage, a onda su rekli da nešto nije u redu s podudarnosti krvnih grupa. “Možda je greška u laboratoriju,” rekla sam tada Adnanu, ali on je šutio. Znao je nešto što ja nisam.
“Lejla, moramo razgovarati,” rekao mi je jedne večeri dok smo sjedili na balkonu. “Sjećaš se kad si rodila Hanu? Bila si iscrpljena, pod anestezijom… Ja… ja nisam bio s tobom. Sjećam se da su medicinske sestre bile uznemirene tog dana. Nikad nisam pitao zašto.” Pogledala sam ga kao da ga prvi put vidim. “Što to govoriš? Da su nam zamijenili dijete?”
Tada je sve krenulo nizbrdo. Dani su prolazili u magli, a ja sam pokušavala pronaći smisao u svakom pogledu, svakom osmijehu svoje kćeri. Je li moguće da nije moja? Da negdje u ovom gradu živi djevojka koja nosi moju krv, a ja o njoj ništa ne znam?
Moja majka, stara Sarajka koja nikad nije vjerovala u bolnice i doktore, došla je jednog dana s loncem sarme. Sjela je za stol i tiho rekla: “Dijete moje, krv nije voda, ali ljubav je jača od svega. Hana je tvoja koliko i Mirza.”
Ali kako objasniti Hani? Kako joj reći da možda negdje postoji druga majka koja misli na nju svake noći? Sjela sam kraj nje na krevet i uzela je za ruku.
“Hana, ljubavi… Moram ti nešto reći. Znaš da te volim više od svega na svijetu?”
Pogledala me svojim velikim smeđim očima. “Znam, mama. Ali nešto nije u redu. Svi šapuću po kući. Tata plače kad misli da ga ne vidim. Što se događa?”
Ispričala sam joj sve. Svaku riječ sam lomila kroz suze i stid. Hana me slušala bez riječi, a onda je ustala i otišla iz sobe. Vrata su zalupila tako jako da su se slike na zidu zatresle.
Sljedećih dana kuća je bila tiha kao grob. Mirza je izbjegavao Hanu, Adnan je nestajao na poslu do kasno u noć, a ja sam sjedila za stolom i gledala stare fotografije: prvi Hanin osmijeh, njezin prvi dan škole, rođendani… Sve te uspomene sada su bile ispunjene sumnjom.
Jednog jutra zazvonio je telefon. Nepoznat broj iz Zenice. “Gospođo Lejla? Ovdje govori Azra Hadžić iz bolnice. Imamo informacije o mogućoj zamjeni novorođenčadi 2008. godine…” Glas mi je zadrhtao dok sam slušala kako mi govori da postoji još jedna djevojka, Ajla, koja možda nosi moju krv.
Adnan i ja smo otišli u Zenicu istog dana. U čekaonici bolnice sjedila je žena mojih godina s crnom maramom na glavi i djevojkom koja mi je bila toliko poznata, a opet strana. Ajla me gledala s istom onom nesigurnošću koju sam osjećala i ja.
“Jeste li vi Lejla?” pitala je žena tiho.
“Jesam… A vi ste…?”
“Samira. Ajlina majka… Ili možda vaša?”
Nastupila je tišina koju nitko nije znao prekinuti. Liječnici su predložili novu DNK analizu. Čekanje rezultata bilo je najdužih deset dana u mom životu.
Kad su stigli rezultati, sve se promijenilo. Ajla je bila moja biološka kćerka.
Ali što sad? Kako voljeti dijete koje nisam odgajala? Kako ne voljeti Hanu koja mi je bila sve?
Hana nije htjela razgovarati sa mnom tjednima. Otišla je kod prijateljice Lamije u Mostar i javila se samo porukom: “Treba mi vremena.” Ajla me gledala sa strahom i nadom istovremeno.
Adnan se povukao u sebe. Mirza je počeo bježati iz škole.
Jedne večeri sjela sam sama na balkon i gledala svjetla Sarajeva kako trepere pod kišom.
“Jesam li ja loša majka jer ne znam kako dalje? Jesam li kriva što volim obje djevojke jednako snažno, ali na različite načine? Može li ljubav pobijediti krv?”
Što biste vi učinili na mom mjestu?