Između Dva Doma: Borba za Očevu Dobrobit i Porodično Razumijevanje

“Kako si mogla, Ivana? Kako si mogla tati to napraviti?” Mirjanin glas parao je tišinu dnevnog boravka, dok su svi pogledi bili uprti u mene. U tom trenutku, osjećala sam se kao da stojim pred sudom, a presuda je već donesena. Mama je šutjela, gledala kroz prozor, a brat Dario je samo odmahnuo glavom i izašao iz sobe.

Nisam imala snage ni riječi da izgovorim. Srce mi je lupalo kao da će iskočiti iz grudi. Sjećam se dana kad sam prvi put posjetila dom za starije u Novom Zagrebu. Miris dezinficijensa, tišina hodnika, pokoji osmijeh medicinske sestre. Nisam željela da tata završi tamo, ali nisam više mogla sama. Njegova demencija napredovala je brže nego što smo očekivali. Počeo je zaboravljati gdje živi, gubio se po kvartu, jednom je skoro zapalio stan jer je zaboravio ugasiti štednjak.

“Ivana, nisi sama na svijetu! Mogla si nas pitati!” vikala je Mirjana, ali ona nije bila tu kad sam noćima bdjela uz oca, kad sam ga presvlačila, hranila, kad sam ga tražila po susjedstvu jer je opet nestao. Dario je imao svoj život u Osijeku, dolazio bi jednom mjesečno i uvijek bi govorio: “Ma tata je dobro, samo mu treba više šetnje.” Mama je bila slomljena, povukla se u sebe nakon što joj je dijagnosticiran dijabetes.

Sjedila sam na rubu kreveta te večeri kad sam potpisala papire za dom. Tata me gledao zbunjeno: “Idemo li kod tete Ane?” pitao je tiho. Srce mi se slomilo na hiljadu komadića. “Ne, tata… Idemo na jedno lijepo mjesto gdje ćeš imati društvo i brigu kakvu zaslužuješ.”

Prvih dana u domu bio je izgubljen. Zvala sam ga svaki dan, dolazila svaki vikend. Donosila mu omiljene kekse iz djetinjstva i slike iz mladosti. Jednom mi je rekao: “Znaš, Ivana, ovdje ljudi stalno nešto čekaju. Ja čekam tebe.” Suze su mi navirale svaki put kad bih odlazila.

Porodica mi nije oprostila. Mirjana je prestala dolaziti na kavu. Mama me gledala s tugom i razočaranjem. Dario mi je slao poruke: “Nadam se da znaš što radiš.” Osjećala sam se izdano i usamljeno. U gradu gdje svi sve znaju, počele su kružiti priče: “Jadni Stjepan, djeca ga ostavila…” Susjeda Ružica me jednom zaustavila na stepenicama: “Ivana, ja bih radije umrla nego otišla u dom!”

Svaku večer prije spavanja vrtjela sam film u glavi: Što bi bilo da sam pokušala još malo? Da sam tražila pomoć ranije? Da sam žrtvovala posao? Ali nisam mogla više. Moje zdravlje je počelo trpjeti, imala sam napade panike, srce mi je preskakalo od umora i stresa.

Jedne subote došla sam u dom ranije nego inače. Zatekla sam tatu kako sjedi s grupom ljudi i igra šah s gospodinom Antom iz Mostara. Smijali su se nekoj šali koju nisam razumjela. Kad me ugledao, lice mu se ozarilo: “Evo moje cure!” Tada sam prvi put osjetila tračak olakšanja.

Ali kod kuće ništa nije bilo lakše. Mama je sve češće spominjala kako joj fali muž u stanu, kako joj je tišina preglasna. Mirjana je organizirala porodične ručkove bez mene. Dario mi je jednom rekao: “Znaš li ti koliko si nas povrijedila? Tata bi bio sretniji s nama nego među strancima.” Nisam imala snage objašnjavati da ljubav ponekad znači pustiti nekoga tamo gdje mu mogu pružiti više nego što ja mogu sama.

Pokušala sam razgovarati s obitelji. Pozvala sam ih da zajedno posjetimo tatu. Mirjana je odbila: “Ne mogu ga gledati tamo.” Mama je došla jednom i cijeli put plakala. Dario se pojavio samo kad su mu javili da je tata pao i slomio ruku.

Svaki dan borim se s osjećajem krivnje i pitanjem jesam li izabrala ispravno. Gledam druge žene u tramvaju kako vode svoje roditelje liječniku i pitam se jesam li ja slabija od njih? Jesam li sebična jer nisam mogla više?

Jedne večeri tata me zagrlio i šapnuo: “Znaš, Ivana, ovdje mi nije loše. Ali najljepše mi je kad si ti tu.” Tada sam shvatila da možda nema savršenog rješenja. Da ponekad moramo birati između dva zla ono manje.

Sada sjedim sama u stanu i pišem ovo vama jer ne znam više kome da se obratim. Je li ljubav uvijek žrtva? Jesam li izdala svog oca ili sam ga spasila od mene same koja više nije imala snage?

Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li moguće pronaći mir kad porodica ne razumije tvoju bol?