Između četiri zida: Odluka koja me slomila

“Ne možeš to uraditi, Ivana! To nije rješenje!” vikao je moj brat Dario dok sam stajala na hodniku pedijatrije, držeći u rukama plavi dekicu koju sam donijela iz kuće. Njegove riječi su odzvanjale kroz sterilne bolničke zidove, ali ja sam već bila negdje daleko, zarobljena između osjećaja krivnje i iscrpljenosti.

David je plakao, sitno i nemoćno, a ja sam osjećala kako mi se tijelo trese. Nisam spavala danima. Liječnici su mi rekli da je najbolje za njega da ostane pod nadzorom, ali u meni je gorjela sramota. “Kakva si ti to majka?” šaputala je moja mama Ana, ne gledajući me u oči. “Mi smo sve izdržali, a ti… ti odustaješ?”

Nisam imala snage da im objasnim. Da im kažem kako mi se svijet urušio onog dana kad sam rodila Davida. Da mi je glava puna magle, da mi ruke podrhtavaju kad ga uzmem, da me strah parališe svaki put kad zaplače. Da mi je doktorica Jasmina rekla: “Ivana, ovo je postporođajna depresija. Nisi sama.” Ali u našoj kući o tome se ne govori. U našoj kući žene šute i trpe.

Sjećam se kako je sve počelo. Prvi dani kod kuće bili su kao san – svi su dolazili, donosili poklone, smijali se. Ali kad su otišli, ostala sam sama s Davidom i svojim mislima. Noći su bile najgore. Sjedila bih na rubu kreveta i gledala ga kako spava, a srce bi mi tuklo kao ludo. Bojala sam se da ću mu nešto učiniti, da nisam dovoljno dobra. Kad sam to prvi put priznala sestri Martini, ona je samo slegnula ramenima: “Ma proći će te to, sve smo mi to prošle.”

Ali nije prolazilo. Svaki dan je bio teži. Dario je dolazio s posla i nalazio me kako plačem u kuhinji. Mama bi samo uzdahnula i počela pričati kako je ona sama odgajala nas troje dok je tata bio na terenu. “Ti imaš sve – muža, stan, auto… Šta ti fali?”

A meni je falilo zraka.

Kad je David dobio temperaturu i završio u bolnici, osjećala sam olakšanje i užas u isto vrijeme. Olakšanje jer će neko drugi brinuti o njemu, užas jer sam ga morala ostaviti. Liječnica Jasmina me pogledala s razumijevanjem: “Ivana, ovo nije tvoja krivnja. Trebaš pomoć.” Ali kako da to objasnim svojoj porodici?

Te noći, dok sam sjedila na klupi ispred bolnice, Dario je došao i sjeo pored mene. “Znaš li koliko te volimo? Ali ne razumijem te više… Zašto ne možeš biti kao prije?”

Pogledala sam ga kroz suze: “Ni ja sebe više ne prepoznajem. Kao da sam nestala onog dana kad sam rodila Davida. Kao da više nisam Ivana nego samo… majka koja ne zna biti majka.”

Dario je šutio dugo, a onda tiho rekao: “Možda ti treba stručna pomoć. Znaš da kod nas ljudi o tome šapuću… ali možda bi trebala poslušati doktoricu.”

Sutradan sam otišla kod psihologinje Lejle. Prvi put sam nekome ispričala sve – strahove, nesanicu, misli koje me plaše. Lejla me slušala bez osude i rekla: “Ivana, nisi sama. Ovo što osjećaš nije slabost nego bolest koja se liječi.”

Ali kod kuće me čekao novi rat. Mama je bila bijesna: “Sramotiš nas! Šta će ljudi reći? Da si luda?” Tata je samo šutio i gledao kroz prozor.

Muž Marko pokušavao je biti podrška, ali ni on nije znao kako da mi priđe. “Možda bi trebala otići kod moje tetke u selo na par dana? Promijeniti okolinu?” predložio je nespretno.

Ali ja nisam trebala selo ni promjenu okoline – trebala sam razumijevanje.

Dani su prolazili sporo. Odlazila sam svaki dan u bolnicu kod Davida, nosila mu igračke i pričala mu priče koje mi je mama pričala kad sam bila mala. Ponekad bih ga držala satima na rukama i plakala tiho da me sestre ne vide.

Jednog dana došla sam ranije nego inače i zatekla mamu kako sjedi pored njegovog kreveta. Držala ga je za ručicu i pjevušila staru bosansku uspavanku.

“Mama…” prošaptala sam.

Pogledala me kroz suze: “I meni je bilo teško kad si se ti rodila. Samo što tada nije bilo doktora ni psihologa… Samo smo šutjele i trpile.” Prvi put smo plakale zajedno.

Nakon toga nešto se promijenilo među nama. Mama je počela dolaziti sa mnom kod psihologinje Lejle. Dario više nije vikao nego me grlio kad bi me vidio slomljenu.

David se oporavio i nakon dvije sedmice došao kući. Ja još uvijek nisam bila ona stara Ivana – možda nikad više neću biti – ali naučila sam da tražim pomoć kad mi treba.

Danas često razmišljam o toj noći pred bolnicom i pitam se: Koliko nas još šuti iz straha od osude? Koliko nas pati jer ne smije priznati slabost? Možda će moja priča nekome pomoći da progovori prije nego što bude kasno.