Izgubljeni nadgrobni spomenik: Priča jedne majke i istine koja je podijelila selo
“Gdje je? Gdje je moj Dino?” vrištala sam, dok su mi ruke drhtale iznad praznog mjesta na groblju. Jutro je bilo hladno, magla se vukla između starih borova, a ja sam osjećala kako mi srce puca po tisućiti put. Godinama sam štedjela svaku kunu, odricala se svega, samo da mu podignem nadgrobni spomenik kakav zaslužuje. Bio je to jedini način da mu kažem koliko mi nedostaje, koliko ga volim. A sada… sada ni toga više nema.
“Ivana, smiri se, možda je neka greška,” pokušavala me utješiti susjeda Mara, ali njezine riječi su odzvanjale prazno. “Greška? Kako može nestati kamen od dvjesto kila?” viknula sam, osjećajući kako mi suze peku obraze. “To nije greška. Ovo je… ovo je zlo.”
Vijest se proširila selom brže od vjetra. Ljudi su šaptali iza mojih leđa, gledali me sažaljivo dok sam hodala prema općini tražeći odgovore. Načelnik Dragan me dočekao s onim svojim lažnim osmijehom. “Ivana, razumijem vašu bol, ali možda je netko iz druge općine… znaš da ima tih krađa po grobljima.”
“Ne laži mi, Dragane! Znam da si ti potpisao dozvolu za radove na groblju prošli tjedan! Tko je bio tamo? Što ste skrivali?”
Načelnik je problijedio, pogledao u pod. “Nisam ja… to je… pitao me tvoj bivši muž, Zoran. Rekao je da treba nešto popraviti na grobu.”
Osjetila sam kako mi se svijet ruši po drugi put. Zoran i ja nismo razgovarali godinama, još otkad je otišao s onom Jasminom iz susjednog sela. Ostavio me samu s dvoje djece i kreditom koji me gušio. Dino je bio moj ponos, moj anđeo, a Zorana nije bilo ni na sprovodu.
Te noći nisam spavala. Sjedila sam u kuhinji, gledala u staru fotografiju na kojoj Dino nosi svoj prvi dres NK Mladosti. Sjećanja su navirala – njegov smijeh, miris kose nakon kupanja, način na koji bi me zagrlio kad bi pao i ogulio koljeno. “Zašto baš ti, sine? Zašto ne ja?”
Sljedećeg jutra otišla sam do Zoranove kuće. Jasmina mi je otvorila vrata s podbuhlim očima i cigaretom u ruci. “Što hoćeš, Ivana? Nije ti ovdje mjesto.”
“Gdje je Dinoov spomenik?” pitala sam bez uvoda.
Jasmina je pogledala u stranu, a onda viknula: “Zorane! Dođi ovamo!”
Zoran je izašao iz garaže, prljavih ruku i umornog lica. “Ivana… nisam htio da tako ispadne. Samo sam… htio sam popraviti nešto na spomeniku. Pukla je ploča, znaš kakav je kamen iz Bosne…”
“Lažeš!” prekinula sam ga. “Nisi bio tu godinama! Zašto baš sad?”
Zoran je šutio, a onda tiho rekao: “Nisam ja kriv što si ti uvijek sve radila sama. Dino je bio i moj sin. Imao sam pravo…”
“Imao si pravo biti otac dok je bio živ! Sad nemaš pravo ništa!”
Vratila sam se kući slomljena, ali odlučna da saznam istinu. Počela sam ispitivati ljude po selu – grobara Ivu, koji mi je rekao da je vidio neki kombi iz Sarajeva kako dolazi noću; staru Ružu koja tvrdi da je čula svađu kod groblja; čak i župnika Antu koji mi je priznao da su mu nestale donacije iz crkvene kutije baš te noći.
Sve se počelo povezivati – netko je ukrao spomenik zbog skupocjenog kamena i prodao ga dalje. Ali tko? I zašto baš Dinoov grob?
Jedne večeri zazvonio mi je telefon. Bio je to anonimni glas: “Ako želiš nazad spomenik, plati pet tisuća eura ili ga više nikad nećeš vidjeti.”
Sjedila sam satima u mraku, razmišljajući što da radim. Novca nisam imala, a ni snage za još jednu borbu. Otišla sam kod Mare po savjet.
“Ivana, možda ti ovo zvuči ludo, ali mislim da znaš tko stoji iza svega,” rekla mi je tiho.
“Tko?”
“Pogledaj oko sebe – svi šute, svi nešto kriju. A znaš da Zoran duguje novac kockarima iz Tuzle… Možda nije on ukrao spomenik, ali možda zna tko jest.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi dok sam sljedećih dana promatrala ljude oko sebe – njihove poglede, šutnju, izbjegavanje pogleda. Selo koje je nekad bilo zajednica sada je bilo puno tajni i laži.
Odlučila sam prijaviti sve policiji. Inspektorica Lejla iz Zenice došla je već sutradan i počela ispitivati ljude. Ubrzo se ispostavilo da su Zoran i njegov prijatelj Emir dogovorili prodaju spomenika jednom trgovcu antikvitetima iz Mostara kako bi vratili dugove.
Kad su ih priveli, Zoran me pogledao kroz rešetke i rekao: “Nisam htio ovako… Samo sam htio novi početak.”
Pogledala sam ga bez riječi – više nije bilo što reći.
Selo se podijelilo – jedni su me podržavali, drugi su šaptali da sam sama kriva što sam sve radila bez muža. Ali ja sam znala jedno: istina mora izaći na vidjelo, bez obzira na cijenu.
Dinoov grob danas opet ima spomenik – skroman, ali iskren. Svaki put kad dođem tamo pitam se: Koliko još tajni leži zakopano među nama? I koliko smo spremni žrtvovati za istinu?