Izgubljeni dom – Ispovijest majke o sinovoj izdaji

“Ne mogu vjerovati da si to napravio, Damire!” – moj glas se tresao dok sam gledala sina u oči, one iste oči koje sam gledala kad je bio dijete, kad je prvi put pao s bicikla i plakao u mom naručju. Sada su te oči bile hladne, gotovo nepoznate. U ruci sam držala papir – ugovor o prodaji stana, mog jedinog doma. Njegov potpis bio je jasan, uredan, kao da potpisuje razglednicu, a ne moju sudbinu.

Sve je počelo prije godinu dana, kad je moj muž Ivan preminuo. Ostali smo sami, Damir i ja. Kći Marija već godinama živi u Njemačkoj, rijetko se javlja. Damir je bio moj oslonac, ili sam barem tako mislila. “Mama, ne brini, sve ćemo riješiti zajedno”, govorio bi dok bi mi donosio kavu ujutro. Vjerovala sam mu. Nisam ni slutila da iza tih riječi raste nešto što će me slomiti.

Nakon Ivanove smrti, sve je postalo teže. Računi su se gomilali, penzija mala, a Damir je stalno govorio kako će naći bolji posao. Počeo je kasniti kući, mirisao na alkohol i cigarete. “Samo društvo iz kafića, mama, ništa posebno”, smijao se dok bi izbjegavao moj pogled. Znala sam da nešto nije u redu, ali nisam imala snage pitati.

Jedne večeri, dok sam slagala rublje u dnevnoj sobi, začula sam Damira kako razgovara na mobitel: “Ma ne brini, stara će potpisati sve što treba. Ionako joj ništa drugo ne preostaje.” Srce mi je preskočilo. U tom trenutku nisam znala što točno planira, ali osjećala sam hladnoću koja mi se uvukla pod kožu.

Sljedećih dana bio je posebno ljubazan. Donio mi je cvijeće za rođendan, prvi put nakon godina. “Mama, znaš da te volim”, rekao je i zagrlio me. Taj zagrljaj bio je čudan, kratak i prazan. Tada sam prvi put osjetila strah od vlastitog djeteta.

Nekoliko tjedana kasnije došao je s papirima: “Mama, trebaš samo potpisati ovo da možemo refinancirati kredit. Sve je za tvoje dobro.” Nisam razumjela sve te pravne izraze, ali vjerovala sam mu – bio je moj sin! Potpisala sam.

Dva mjeseca kasnije stiglo mi je pismo iz banke: stan je prodan zbog duga koji nisam ni znala da imam. Damir je nestao na nekoliko dana. Kad se vratio, bio je pijan i agresivan. “Što si očekivala? Da ću cijeli život biti tvoj sluga? I meni treba novi početak!” vikao je dok su mu suze tekle niz lice.

Susjedi su šaptali iza leđa: “Jadna Snježana, sin joj prodao stan…” Neki su me izbjegavali, drugi nudili lažnu utjehu. Najgore mi je bilo kad me susjeda Ružica pitala: “Kako nisi vidjela što ti radi?” Nisam imala odgovor.

Mariji sam poslala poruku: “Marija, trebam te.” Odgovorila je tek nakon tjedan dana: “Mama, imam svoj život ovdje. Ne mogu ti pomoći.” Osjećala sam se kao da tonem u crnu rupu iz koje nema izlaza.

Jedne noći nisam mogla spavati. Sjedila sam u kuhinji i gledala stare fotografije – Damir na prvoj pričesti, Marija s pletenicama na moru, Ivan kako nas grli na roštilju u dvorištu. Sve što smo imali nestalo je jednim potpisom.

Damir se vratio kasno te noći. Sjela sam nasuprot njega i pitala: “Zašto? Zar ti nisam bila dobra majka?” Pogledao me umorno: “Mama, život me pregazio. Dugovi su me uništili. Nisam znao što drugo da radim.”

“A ja? Što će biti sa mnom?”

Slegnuo je ramenima: “Snaći ćeš se ti uvijek nekako.”

Te riječi su me zaboljele više od svega što sam do tada doživjela.

Narednih tjedana pakirala sam stvari i tražila podstanarski stan. Svaki dan bio je borba – s birokracijom, s ljudima koji su me gledali sažaljivo, s vlastitim mislima koje su me proganjale noću.

Jednog jutra srela sam starog prijatelja iz škole, Zorana. “Snježana, čuo sam što se dogodilo… Ako trebaš pomoć ili samo razgovor, tu sam.” Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam toplinu u srcu.

Počela sam raditi u lokalnoj pekari – nije bilo lako stajati cijeli dan na nogama s 62 godine, ali barem sam imala osjećaj da vrijedim nešto više od svoje nesreće.

Damira više ne viđam često. Ponekad ga sretnem na ulici; pogledi nam se sretnu i brzo raziđu. Ne znam može li mi ikada oprostiti što mu nisam mogla dati više – ili ja njemu što mi je uzeo sve.

Ponekad se pitam: gdje smo pogriješili kao roditelji? Je li ljubav dovoljna kad život postane borba za goli opstanak? I hoće li ikada prestati boljeti kad te izda onaj kome si dao cijelo srce?