Izgubljeni dnevnik: Tajne koje su promijenile moj život
“Jesi li ti ovo napisala o meni?” viknula je moja sestra Ivana, tresući mobitelom pred mojim licem. Na ekranu je bljeskala rečenica koju sam prepoznala iz svog dnevnika, onog istog koji sam prije nekoliko dana izgubila negdje između tramvaja i pekare na Trešnjevci. Srce mi je stalo.
“Ne znam o čemu pričaš…” promucala sam, ali riječi su mi zapele u grlu. Znala sam da lažem, a ona je to osjetila. “Pišeš da me mrziš jer sam uvijek bila bolja od tebe? Da ti je žao što sam se rodila?” glas joj je drhtao od bijesa i povrijeđenosti.
Nisam znala što reći. Dnevnik je bio moj ventil, mjesto gdje sam mogla biti iskrena do boli, gdje sam priznala sebi sve ono što nikad ne bih izgovorila naglas. Nisam očekivala da će itko ikada pročitati te riječi, a sada su bile javno izložene, svima dostupne.
Sve je počelo prije tjedan dana. Vraćala sam se kući s faksa, umorna i zamišljena, kad sam shvatila da mi nedostaje torba s dnevnikom. Pretražila sam tramvaj, zvala ZET, pitala u pekari, ali ništa. Pomirila sam se s tim da je izgubljen, tješeći se da će ga možda pronaći neka dobra duša koja ne zna hrvatski ili ga jednostavno baciti u smeće.
Ali onda su se moji strahovi ostvarili. Prvo anonimni profil na Instagramu, pa Facebook grupa – netko je počeo objavljivati odlomke iz mog dnevnika. Prvo su to bile bezazlene stvari: kako me nervira susjeda Ružica jer uvijek gleda kroz prozor i ogovara sve po kvartu, kako me profesorica Marija iz psihologije maltretira pitanjima na predavanjima. Smijali su se tome, dijelili memeove, tagirali jedni druge. Mislila sam – proći će.
Ali onda su krenule ozbiljnije stvari. Moje priznanje da sam zaljubljena u brata svoje najbolje prijateljice Lejle, da sam jednom ukrala novac iz mamine torbice jer mi je trebao za izlazak, da sam potajno željela otići iz Zagreba i nikad se ne vratiti. Sve ono što nikad nisam imala hrabrosti reći nikome – sada je bilo javno.
Mama je došla do mene s ozbiljnim licem. “Jelena, moramo razgovarati.” Sjela je nasuprot mene za kuhinjski stol, a tata je šutke stajao uz prozor. “Što si to pisala o nama?” pitala je tiho, ali odlučno. “Zašto misliš da te ne volimo? Da si nam teret?”
Nisam mogla izdržati njihov pogled. Suze su mi navrle na oči. “To su samo misli… Ne znači da vi stvarno tako mislite o meni… Samo… nekad mi je teško.”
Tata je prvi put progovorio: “Znaš li koliko nas boli kad čitamo takve stvari? Mi smo ti roditelji.”
Nisam imala snage objasniti im da dnevnik nije bio istina – barem ne cijela istina. Bio je to moj način da preživim dane kad mi se činilo da me nitko ne razumije.
A onda su krenule poruke od prijatelja. Lejla mi je poslala screenshot: “Znači, cijelo vrijeme si bila zaljubljena u Amara? I zato si me nagovarala da ga ostavim?”
“Lejla, nije tako… Nisam htjela da te povrijedim…”
“Nisi htjela? Pa sad si uspjela!”
Osjećala sam se kao da tonem. Svaka nova objava bila je novi udarac. Ljudi su nagađali tko stoji iza profila koji objavljuje moje tajne – neki su mislili da sam ja sama, drugi su optuživali moje prijatelje ili čak sestru.
Počela sam sumnjati u sve oko sebe. Tko bi mogao biti toliko okrutan? Je li to netko tko me poznaje? Netko tko me mrzi ili mi zavidi? Ili možda netko tko me voli pa želi da napokon budem iskrena?
Noćima nisam spavala. Svaki put kad bih zatvorila oči, vidjela bih komentare ispod objava: “Jelena je prava zmija”, “Tko bi rekao da je tako dvolična”, “Sad znamo sve o njoj”.
Jednog dana skupila sam hrabrost i otišla do policije. Objasnila sam situaciju mladoj policajki Sanji koja me gledala s mješavinom sažaljenja i nevjerice.
“Znate li tko bi mogao imati motiv?” pitala me.
“Ne znam… Svi su mi sada sumnjivi.”
“Moramo prijaviti cyberbullying i povredu privatnosti, ali teško ćemo pronaći počinitelja ako ne surađuju društvene mreže.”
Vratila sam se kući još očajnija nego prije.
Dani su prolazili, a ja sam postajala sve usamljenija. Ljudi su me izbjegavali na faksu, susjedi su šaptali iza leđa, čak me i vlastita sestra ignorirala.
Jedne večeri zazvonio mi je mobitel. Nepoznat broj.
“Halo?”
“Jelena?” – bio je to glas koji nisam prepoznala.
“Da?”
“Sve će biti u redu… Samo moraš naučiti oprostiti sebi.”
Veza se prekinula prije nego što sam stigla išta pitati.
Te noći dugo sam razmišljala o svemu što se dogodilo. O tome kako su moje riječi, napisane u povjerenju, postale oružje protiv mene. O tome koliko malo znamo o ljudima oko sebe – i koliko malo oni znaju o nama.
Danas više ne pišem dnevnik na papir. Naučila sam čuvati svoje misli za sebe ili ih dijeliti samo s onima kojima zaista vjerujem – ako takvi još postoje.
Ali jedno pitanje mi ne izlazi iz glave: Je li bolje živjeti s tajnama ili riskirati i biti potpuno iskren – pa makar to značilo izgubiti sve?
Što biste vi učinili na mom mjestu? Bi li oprostili onome tko vas je izdao ili biste zauvijek izgubili povjerenje u ljude?