Izgubljena između dva doma: Priča o Lejli i njenoj potrazi za srećom
“Lejla, možeš li mi dodati sol?” Jasnin glas para tišinu, a ja je gledam preko stola, pokušavajući sakriti drhtanje ruku. Moj otac, Enes, sjedi do nje, pogled mu je spušten u tanjir, kao da ga je sram što je Jasna sada na mjestu gdje je nekad sjedila moja majka. Majka, koja je otišla prije dvije godine, ostavivši za sobom prazninu koju ni vrijeme ni nove žene ne mogu popuniti.
“Možeš li sama?” promrmljam, ali dovoljno glasno da svi čuju. Jasna se nasmiješi onim lažnim osmijehom koji mi uvijek podigne tlak. “Lejla, pokušavam samo pomoći. Znam da ti nije lako, ali svi moramo krenuti dalje.”
Otac podiže pogled i pogleda me kao da traži od mene da popustim. “Lejla, Jasna je sada dio naše porodice. Pokušaj biti ljubazna.”
Osjetim kako mi suze naviru na oči, ali ih gutam. Neću im dati to zadovoljstvo. Sjećanja na majku naviru – miris njenog parfema, način na koji je uvijek znala što reći kad mi je bilo teško. Jasna nije ona. Nikad neće biti.
Nakon večere bježim u svoju sobu i šaljem poruku Damiru: “Ne mogu više ovo izdržati.” Damir je moj dečko već tri godine. On je jedina konstanta u mom životu otkako se sve raspalo. Piše mi: “Dođi kod mene večeras. Moja mama pravi pitu.”
Damirova porodica je potpuna suprotnost mojoj – topla, bučna, uvijek spremna na šalu. Njegova majka, Senada, često me zagrli kao vlastitu kćerku. Ali večeras, dok sjedim s njima za stolom, osjećam se kao uljez. Damir me gleda zabrinuto: “Šta ti je?”
“Ništa… samo sam umorna.”
Ali nije istina. Umorna sam od glume. Umorna sam od pokušaja da budem dobra kćerka, dobra djevojka, dobra učenica. Umorna sam od toga da svi očekuju da budem jaka.
Nakon večere Damir me prati do tramvajske stanice. “Znaš da možeš ostati kod mene ako ne želiš kući?” pita tiho.
“Ne mogu… Tata bi poludio. Već misli da si ti razlog što sam se promijenila.”
Damir uzdahne: “Lejla, možda bi trebala razgovarati s njim. Reći mu kako se osjećaš.”
Samo odmahujem glavom. Moj otac nikad nije bio dobar u razgovorima o osjećajima. Sve što ne može popraviti čekićem ili šutnjom, za njega ne postoji.
Vraćam se kući kasno i zatičem Jasnu kako sjedi sama u dnevnoj sobi. “Lejla, možemo li razgovarati?”
Želim reći ne, ali nešto u njenom glasu me zaustavi.
“Znam da misliš da ti želim uzeti majčino mjesto. Ali ja samo želim da tvoj otac bude sretan… i ti također.”
Gledam je i prvi put vidim tugu u njenim očima. “Niko ne može zamijeniti moju mamu,” kažem tiho.
“Znam,” odgovara ona. “Ali možda možemo pokušati biti prijatelji?”
Ne odgovaram joj ništa. Odlazim u sobu i plačem do kasno u noć.
Sljedećih dana sve češće izbjegavam kuću. Provodim vrijeme s Damirom ili lutam gradom bez cilja. Jedne večeri, dok sjedimo na klupi ispred Miljacke, Damir mi kaže: “Lejla, jesi li sigurna da si sretna sa mnom?”
Iznenadi me njegovo pitanje. “Zašto to pitaš?”
“Zato što imam osjećaj da bježiš od svega… pa i od mene.”
Ne znam što reći. Istina je da sam zamišljala našu budućnost kao nešto savršeno – bijelo vjenčanje, mali stan u Sarajevu ili Zagrebu, djeca koja trče po parku… Ali sada mi sve to izgleda kao san koji nije moj.
Te noći sanjam majku. Sjedi na našem starom balkonu i plete šal. “Lejla,” kaže mi, “ne možeš graditi sreću na tuđim očekivanjima. Moraš pronaći svoj put.”
Budi me zvuk poruke – Damir piše: “Volim te.” Ali osjećam prazninu koju ne mogu objasniti.
Sljedećih sedmica otkrivam porodičnu tajnu – otac je varao majku godinama prije nego što je otišla. Slučajno nalazim stare poruke na njegovom telefonu dok tražim broj vodoinstalatera.
Svijet mi se ruši po drugi put.
Suočavam oca s istinom. On šuti dugo, a onda kaže: “Nisam savršen čovjek, Lejla. Ali volio sam tvoju majku na svoj način.”
“Na svoj način? Tako što si joj lagao? Tako što si nas sve lagao?”
Jasna ulazi u sobu i pokušava me zagrliti, ali ja se povlačim.
Te noći odlazim kod Damira i kažem mu sve.
On me drži za ruku i šuti.
“Ne znam više kome pripadam,” šapćem kroz suze.
Damir me gleda ozbiljno: “Pripadaš sebi, Lejla. I to je dovoljno.”
Počinjem razmišljati o svemu – o porodici koja više nije ono što je bila, o ljubavi koja možda nije dovoljna da zakrpi sve pukotine, o tome kako svi oko mene nose svoje maske i skrivaju svoje rane.
Jednog jutra odlučujem otići na more sama – prvi put u životu donosim odluku samo za sebe. Šetam obalom Makarske i osjećam mir koji nisam osjetila godinama.
Gledam valove i pitam se: Može li sreća biti jednostavna kao ovaj trenutak mira? Ili smo svi mi osuđeni da tražimo nešto što nikad nećemo pronaći?
Što vi mislite – može li se oprostiti izdaja u porodici? I gdje vi tražite svoju sreću?