Izdaja u sjeni bolesti: Kad rak raka otkrije istinu o braku

“Ne mogu više, Ivana. Ne mogu gledati kako veneš svaki dan. Oprosti, ali ja odlazim.” Te riječi su mi odzvanjale u glavi dok sam ležala na hladnom bolničkom krevetu, gledajući kroz prozor u sivo zagrebačko nebo. Goran, moj muž, čovjek s kojim sam provela dvadeset godina, upravo mi je okrenuo leđa u trenutku kad sam najviše trebala njegovu ruku. Nisam mogla vjerovati. Rak dojke bio je šok, ali ovo… ovo je bilo nešto što me slomilo do kraja.

Sjećam se dana kad sam prvi put osjetila kvržicu. Bio je to običan utorak, spremala sam ručak za Gorana i našu kćer Luciju. “Mama, možeš li mi pomoći s matematikom?” pitala je Lucija, a ja sam, perući ruke, slučajno napipala nešto čudno. Srce mi je preskočilo. Nisam htjela paničariti, ali cijeli dan nisam mogla izbaciti taj osjećaj iz glave. Goran je navečer došao s posla, umoran, kao i uvijek. “Opet si nešto zabrinuta?” pitao je, a ja sam mu tiho rekla što sam osjetila. “Ma sigurno je ništa, nemoj odmah misliti najgore,” odbrusio je i nastavio gledati televiziju. Nisam mu zamjerila, tada još nisam znala koliko će mi kasnije nedostajati i najmanja riječ utjehe.

Pregledi, biopsije, čekanje nalaza – sve je to prošlo u magli. Kad su mi rekli dijagnozu, osjećala sam se kao da mi je netko iščupao tlo pod nogama. Goran je bio uz mene, barem fizički, ali već tada sam osjećala da se povlači u sebe. “Bit ćeš ti dobro, Ivana. Danas svi prežive rak,” govorio je, ali nikad me nije pogledao u oči dok je to izgovarao. Lucija je plakala svaku noć, a ja sam pokušavala biti jaka zbog nje. Noću bih ležala budna, slušala kako Goran diše pored mene, i pitala se gdje je nestala ona bliskost koju smo nekad imali.

Kemoterapija je bila pakao. Gubila sam kosu, snagu, apetit. Goran je sve češće ostajao duže na poslu, a kad bi došao kući, bio je nervozan i šutljiv. Jedne večeri, dok sam povraćala u kupaonici, čula sam ga kako razgovara na mobitel. “Ne mogu sada, Ivana je opet loše. Ne znam koliko još mogu ovo izdržati…” Glas mu je bio slomljen, ali nije bio slomljen zbog mene. Tada sam prvi put posumnjala da nešto nije u redu.

Nekoliko tjedana kasnije, dok sam tražila maramu u njegovoj ladici, pronašla sam poruke. “Nedostaješ mi, jedva čekam da te vidim,” pisala mu je neka Ana. Srce mi je stalo. Nisam plakala, nisam vrištala. Samo sam sjela na krevet i gledala u prazno. Kad je došao kući, pokazala sam mu mobitel. “Tko je Ana?” pitala sam tiho. Goran je prvo šutio, a onda slegnuo ramenima. “Zaljubio sam se, Ivana. Nisam planirao, ali ne mogu više živjeti ovako. Oprosti.”

Taj trenutak bio je gori od svake kemoterapije, svake igle, svakog pogleda u ogledalo na svoje izmučeno tijelo. Ostala sam bez daha. Lucija je stajala na vratima, gledala nas širom otvorenih očiju. “Tata, kako možeš ostaviti mamu kad je bolesna?” viknula je, a Goran je samo spustio glavu i izašao iz stana. Tada sam shvatila da sam ostala sama, ali nisam smjela pasti. Zbog Lucije, zbog sebe.

Dani su prolazili sporo. Mama mi je dolazila pomagati, susjeda Jasna donosila juhu i kolače. Lucija je bila moja snaga, iako sam vidjela koliko joj je teško. Jedne večeri, dok smo ležale zajedno, šaptala mi je: “Mama, hoćeš li umrijeti?” Nisam znala što da kažem. “Neću, ljubavi. Borit ću se zbog tebe.”

Goran je dolazio rijetko, donosio novac i izbjegavao razgovor. Ana mu je bila važnija od nas. Ponekad bih ga gledala i pitala se gdje je nestao onaj čovjek kojeg sam voljela. Je li ga bolest otjerala ili je samo tražio izlaz iz života koji ga je gušio? Prijateljice su mi govorile da ga zaboravim, da mislim na sebe, ali kako zaboraviti dvadeset godina, zajedničke uspomene, planove, smijeh?

Jednog dana, dok sam čekala red za zračenje, upoznala sam Mirelu. Bila je iz Sarajeva, došla u Zagreb na liječenje. “Znaš, Ivana, moj muž je otišao čim sam oboljela. Nisi jedina. Ali znaš što? Sad sam jača nego ikad.” Gledala sam je i divila se njenoj snazi. Počele smo se družiti, dijeliti strahove, smijati se sitnicama. Mirela mi je pokazala da život ne prestaje s dijagnozom, da ljubav prema sebi mora biti na prvom mjestu.

Polako sam učila ponovno voljeti sebe. Gledala sam Luciju kako raste, kako se smije, kako me grli kad misli da ne gledam. Počela sam pisati dnevnik, crtati, šetati Maksimirom kad bih imala snage. Svaki dan bio je borba, ali i pobjeda. Goran je postao samo sjena iz prošlosti. Ana ga je ostavila nakon nekoliko mjeseci, kad je shvatila da život s njim nije bajka. Vratio se, pokušao razgovarati, ali ja sam već bila netko drugi. “Ivana, možemo li pokušati ispočetka?” pitao je, a ja sam ga samo pogledala i rekla: “Ne mogu više biti tvoja sigurnosna mreža. Sada biram sebe.”

Danas, godinu dana nakon svega, još uvijek idem na preglede, još uvijek se bojim svakog nalaza, ali više se ne bojim biti sama. Lucija i ja smo tim. Naučila sam da je izdaja ponekad početak nečeg novog, da snaga dolazi iz najdublje boli. I još uvijek se pitam – koliko nas ima koje su ostale same kad je bilo najteže? Jesmo li slabije ili jače jer smo morale same nositi teret? Što biste vi učinili na mom mjestu?