Izdaja među najbližima: Kako sam u Konzumu izgubila povjerenje u sve

“Martina, jesi li dobro? Izgledaš kao da si vidjela duha!” prodavačica u Konzumu me zbunjeno gleda dok mi ruke drhte iznad blagajne. Ne mogu odgovoriti. Srce mi lupa, a pred očima mi se vrti scena koju sam upravo vidjela između polica s mliječnim proizvodima. Damir, moj muž, i Ivana, moja najbolja prijateljica još iz osnovne škole, stoje preblizu jedno drugome. Smiju se nečemu što samo oni znaju, a onda Ivana nježno stavlja ruku na njegovu nadlakticu. U tom trenutku, sve u meni puca.

“Martina!” Damirov glas me trgne iz ukočenosti. “Nismo te očekivali ovdje…” pokušava se nasmiješiti, ali oči mu bježe. Ivana se pravi da traži jogurt, ali joj lice gori od nelagode. “Bok, draga!” promuca, ali ja samo kimnem i prolazim pored njih kao da su stranci. U glavi mi tutnji: ‘Ne, to ne može biti istina. Oni su moji najbliži ljudi.’

Cijeli dan hodam po stanu kao sjena. Damir kasni s posla, a kad napokon dođe, pokušava biti nježan. “Martina, jesi dobro? Izgledaš umorno.” Gledam ga i pitam: “Gdje si bio danas popodne?” Trzne se, ali brzo odgovara: “S kolegom iz firme, znaš da imamo rokove.” Osjetim kako mi se želudac okreće od laži.

Ne spavam cijelu noć. U glavi mi se vrte slike – Damir i Ivana na roštilju kod mojih roditelja, kako zajedno peru suđe i smiju se; Ivana koja mi šalje poruke o tome kako joj je Damir kao brat; Damir koji me grli dok gledamo filmove, a sada znam da grli i nju. Sve što sam mislila da znam o svom životu, raspada se.

Sljedećih dana pokušavam ignorirati sumnje, ali ne mogu. Pratim Damira kad kaže da ide na nogomet s dečkima. Vidim ga kako ulazi u Ivanin stan. Čekam sat vremena, dva… Ne izlazi. U meni raste bijes i tuga istovremeno.

Jedne večeri skupljam hrabrost i zovem Ivanu. “Moramo razgovarati.” Sastajemo se u kafiću gdje smo slavile moje zaruke prije četiri godine. Sjedimo jedna nasuprot druge, a ona ne može podići pogled s kave.

“Ivana, koliko dugo?” pitam tiho. Suze joj naviru na oči. “Martina… Nisam htjela… Sve je počelo slučajno… Bila sam usamljena, a Damir…”

“Damir što?” prekidam je drhtavim glasom. “Damir je moj muž! Ti si moja prijateljica! Kako ste mogli?”

Ivana plače. “Znam da nema opravdanja. Mrzim samu sebe zbog toga… Ali zaljubila sam se.”

U tom trenutku osjećam kako mi nestaje tlo pod nogama. Sve što sam gradila – povjerenje, prijateljstvo, brak – nestaje kao prašina na vjetru.

Vraćam se kući i čekam Damira. Kad ulazi, kažem mu: “Znam za tebe i Ivanu.” Gleda me šokirano, ali ne poriče. “Martina… Nisam htio da saznaš ovako… Sve je izmaklo kontroli.”

“Koliko dugo?” pitam hladno.

“Godinu dana,” šapće.

Godinu dana laži, prevare, skrivanja iza mojih leđa. Osjećam se kao budala.

Sljedećih tjedana živim kao robot. Ljudi na poslu primjećuju da sam odsutna. Mama me zove svaki dan: “Martina, što ti je? Izgledaš kao da nisi svoja.” Ne mogu joj reći istinu – sram me je. Sram me je što nisam vidjela znakove, što sam vjerovala ljudima koji su me izdali.

Jedne noći sjedim sama u kuhinji i gledam stare slike – Damir i ja na moru u Makarskoj, Ivana i ja na planinarenju na Velebitu. Sve izgleda tako sretno i bezbrižno. Pitam se gdje sam pogriješila.

Damir pokušava razgovarati sa mnom: “Martina, možemo li pokušati spasiti brak? Znam da sam pogriješio… Ali ti si mi najvažnija osoba u životu.” Gledam ga i osjećam samo prazninu.

Ivana mi šalje poruku: “Oprosti mi, molim te. Znam da sam uništila sve između nas.” Ne odgovaram joj.

Mjesecima pokušavam pronaći smisao u svemu što se dogodilo. Odlazim kod psihologa, razgovaram s nekoliko bliskih prijateljica koje nisu znale ništa o aferi. Svi mi govore isto: “Nisi ti kriva. Ljudi koji te vole ne bi ti to napravili.” Ali teško je povjerovati kad te izdaju oni kojima si najviše vjerovao.

Na kraju odlučujem otići od Damira. Pakiram stvari i selim kod sestre u Osijek dok ne pronađem svoj mir. Prvi put nakon dugo vremena osjećam olakšanje – kao da sam skinula ogroman teret s leđa.

Danas još uvijek boli kad pomislim na sve što sam izgubila – muža, prijateljicu, iluziju sigurnosti. Ali polako učim ponovno vjerovati sebi.

Ponekad se pitam: Je li moguće ponovno vjerovati ljudima nakon ovakve izdaje? Ili nas takve rane zauvijek promijene?