Izbačena iz doma zbog trudnoće: Nakon deset godina roditelji su pokucali na moja vrata
“Ana, kako si to mogla napraviti? Sramotiš nas pred cijelim selom!” Majčin glas još uvijek odzvanja u mojim ušima, iako je prošlo više od deset godina od tog dana. Stajala sam pred njima, drhteći, s pozitivnim testom u ruci. Otac je samo šutio, gledao kroz mene kao da sam zrak. “Ili ćeš pobaciti ili više nemaš što tražiti pod ovim krovom!” viknuo je tada. Nisam mogla vjerovati da su riječi koje sam čula dolazile iz usta ljudi koji su me odgajali.
Petar je bio uz mene, iako ni on nije znao što nas čeka. Imao je tek devetnaest, ja osamnaest. Njegovi roditelji nisu bili ništa blaži: “Sramota! Uništit ćeš si život zbog djeteta!” Ali Petar je stisnuo moju ruku i šapnuo: “Ne boj se, Ana. Nek’ bude što bude, zajedno smo.”
Prvih mjeseci bilo je najteže. Spavali smo kod njegove tete u malom stanu na Trešnjevci. Teta Ljubica nam je kuhala i tješila me kad bih plakala noću, grleći trbuh i pitajući se jesam li pogriješila. Petar je radio po građevini, ja sam čistila stubišta i povremeno čuvala djecu susjedima. Sramila sam se kad bih srela nekoga iz sela na tržnici – okretali su glavu ili šaptali iza leđa.
Kad se rodila naša Lana, sve se promijenilo. Gledala sam je kako spava i znala da vrijedi svake žrtve. Petar je bio ponosan tata, ali često umoran i nervozan. Svađali smo se zbog novca, zbog umora, zbog osjećaja da smo sami protiv cijelog svijeta. Jedne noći, kad je Lana imala temperaturu i nismo imali za lijekove, Petar je slomio šalicu o zid i izašao van. Vratila sam ga tek pred jutro, pijanog i uplakanog. “Nisam dovoljno dobar za vas…” šaptao je.
Godine su prolazile. Polako smo stajali na noge. Petar je završio tečaj za vodoinstalatera, ja sam upisala večernju školu i kasnije radila kao blagajnica u jednom trgovačkom centru. Lana je rasla, bila je vesela i pametna djevojčica. Upoznala sam divne ljude – susjedu Mariju koja mi je čuvala Lanu kad sam radila duge smjene, kolegicu Mirelu koja mi je posudila novac kad nam je prijetila deložacija.
Roditelje nisam vidjela godinama. Majka mi je jednom poslala poruku za Lanin peti rođendan: “Nadam se da ste dobro.” Nisam odgovorila. Otac nikad nije pitao za mene.
Prije dvije godine kupili smo mali stan na kredit u Zaprešiću. Petar i ja smo napokon mogli disati. Lana je krenula u školu, a ja sam prvi put nakon dugo vremena osjetila mir.
A onda su prošlog mjeseca pokucali na moja vrata.
Bilo je rano jutro, Lana još nije otišla u školu. Otvorila sam vrata i ugledala majku – stariju, pogrbljenu, s podočnjacima kakve nikad prije nije imala. Iza nje otac, sijed, pogleda spuštenog u pod.
“Ana… možemo li ući?”
Nisam znala što reći. Lana je provirila iza mene: “Mama, tko su ti ljudi?”
Pustila sam ih unutra iz čiste pristojnosti. Sjeli su za stol kao stranci.
Majka je prva progovorila: “Ana… Tata je izgubio posao prije godinu dana. Ja sam bolesna, čekam operaciju srca. Nismo znali kome da se obratimo… Sve smo izgubili.” Glas joj je drhtao.
Otac me pogledao prvi put nakon toliko godina: “Znam da smo pogriješili. Bio sam tvrdoglav i ponosan. Ali sad… Trebamo tvoju pomoć.”
U meni se sve lomilo. Sjećanja na hladne noći bez krova nad glavom, na suze koje sam prolila zbog njihove odluke, na Lanu kojoj nikad nisu poslali ni čestitku za rođendan… A sada sjede u mojoj kuhinji i traže pomoć.
Petar je došao iz kupaonice i zastao kad ih je vidio. Pogledao me upitno – sve mu je bilo jasno iz mog pogleda.
“Ana, ne moraš ništa…” šapnuo mi je kasnije dok su moji roditelji sjedili u dnevnoj sobi.
Ali gledala sam Lanu kako im nosi čašu vode i shvatila da ne želim biti kao oni. Nisam mogla okrenuti leđa ljudima koji su me odgojili – koliko god me povrijedili.
“Možete ostati kod nas dok ne stanete na noge,” rekla sam tiho.
Majka mi se bacila oko vrata i zaplakala kao dijete.
Tih prvih dana bilo je teško. Otac nije znao kako razgovarati s Lanom – ona ga je gledala s oprezom, ali brzo ga je osvojila svojim crtežima i pričama o školi. Majka mi je pomagala kuhati i čistiti, ali često bi zastala usred posla i gledala me kao da želi nešto reći.
Jedne večeri sjela je kraj mene dok sam slagala rublje.
“Ana… oprosti mi. Bila sam slaba, bojala sam se što će selo reći više nego što sam brinula za tebe. Ne mogu vratiti vrijeme, ali mogu biti tu sada – ako mi dopustiš.” Suze su joj klizile niz lice.
Nisam znala što reći. Oprost nije došao odmah – ali došao je s vremenom.
Danas živimo svi zajedno u našem malom stanu. Nije lako – ponekad me još zaboli kad se sjetim svega što smo prošli. Ali gledam Lanu kako sjedi baki u krilu i pričaju o školi, gledam Petra kako popravlja nešto s djedom u garaži… I shvaćam da možda ipak nije kasno za novi početak.
Ponekad se pitam – jesmo li svi mi samo žrtve svojih strahova? Možemo li ikada potpuno oprostiti onima koji su nas najviše povrijedili? Što biste vi učinili na mom mjestu?