Izabrala je svekrvu umjesto mene: Kako sam posljednja saznala da ću postati baka
“Ne mogu vjerovati da si mi to uradila, Aria!” glas mi je drhtao dok sam stajala nasred dnevnog boravka, gledajući u njezine hladne, spuštene oči. U rukama sam stiskala šalicu kave, ali nisam osjećala toplinu. Samo bol. “Mama, molim te, nemoj sad praviti scenu,” rekla je tiho, gotovo šapatom, kao da sam ja ta koja je pogriješila.
Nikada nismo bile bliske. Od malena je bila povučena, uvijek u svom svijetu, a ja sam radila dvije smjene u bolnici u Sarajevu, pokušavajući joj priuštiti sve što joj treba. Njezin otac, Emir, otišao je kad joj je bilo šest godina. Nikada nije pitao za nju. Nikada nije pitao za mene. Ostale smo same, i ja sam vjerovala da će vrijeme zaliječiti sve rane.
Ali vrijeme nije zaliječilo ništa. Samo nas je udaljilo. Ja sam postala umorna žena s podočnjacima i stalnim brigama, a ona – ona je odrasla u nekoga koga jedva poznajem. Sjećam se kako sam joj kupila prvu gitaru kad je imala dvanaest godina, nadajući se da ćemo zajedno pjevati stare sevdalinke. Umjesto toga, zatvorila bi se u sobu i svirala sama.
Sve se promijenilo kad je upoznala Dinu. On je bio iz Travnika, sin uglednog profesora i žene koju su svi zvali “kraljica kolača”. Njegova majka, Jasmina, uvijek dotjerana, s osmijehom koji nikad ne silazi s lica. Kad su se Aria i Dino vjenčali prošle godine, osjećala sam se kao gost na vlastitom vjenčanju. Jasmina je organizirala sve – od cvijeća do muzike – a ja sam sjedila u kutu i gledala kako mi kćerka klizi iz ruku.
Prije mjesec dana, dok sam pila kavu s komšinicom Senadom, ona mi je šapnula: “Čestitam! Baka si!”
Zbunjeno sam je pogledala: “O čemu pričaš?”
“Pa Aria je trudna! Cijeli Travnik bruji o tome. Jasmina već kupuje pelene.”
Osjetila sam kako mi krv nestaje iz lica. Nisam znala ništa. Ništa! Moja kćerka nosi dijete, a ja sam posljednja koja saznaje. U tom trenutku svijet mi se srušio.
Otišla sam kući i satima gledala u zid. Pitala sam se gdje sam pogriješila. Jesam li previše radila? Jesam li bila previše stroga? Jesam li joj dala dovoljno ljubavi?
Kad sam je napokon nazvala, javila se nakon trećeg zvona.
“Aria, moramo razgovarati.”
Dugo je šutjela. “Znam zašto zoveš.”
“Zašto mi nisi rekla?”
“Zato što bi opet sve bilo po tvome. Jasmina me razumije. Ona me sluša.”
Te riječi su me pogodile jače nego bilo što drugo. Jasmina me razumije. Ona me sluša.
Sjetila sam se svih onih noći kad sam dolazila kući umorna, a ona bi već spavala. Sjetila sam se kako sam joj govorila da mora učiti, da mora biti jaka, da ne smije plakati zbog sitnica. Možda sam bila previše gruba. Možda sam zaboravila da joj treba nježnost.
Nisam mogla spavati te noći. U glavi su mi odzvanjale njezine riječi. Sljedećih dana pokušavala sam joj slati poruke – o zdravlju, o trudnoći, o tome kako se osjećam – ali odgovori su bili kratki i hladni.
Jednog dana odlučila sam otići u Travnik bez najave. Stajala sam pred njihovom kućom s buketom cvijeća i kutijom baklava koje sam sama pravila. Jasmina mi je otvorila vrata s osmijehom: “Ooo, pa izvolite! Aria je gore.”
Popela sam se stepenicama i pokucala na vrata sobe. Dino je otvorio.
“Dobar dan, teta Lejla.”
“Je li Aria tu?”
Pogledao me zbunjeno: “Jeste… ali spava.”
Nisam znala što da radim. Stajala sam tamo kao uljez u životu vlastite kćeri.
Jasmina me pozvala na kavu u kuhinju. Sjela sam za stol dok je ona pričala o planovima za bebu, o tome kako će sve biti savršeno, kako će Aria imati sve što joj treba.
“Znate,” rekla mi je tiho dok je sipala kavu, “Aria mi često kaže da joj nedostaje majčina podrška. Ali vi ste uvijek bili zauzeti.”
Osjetila sam knedlu u grlu. “Radila sam za nju… Nisam znala drugačije.”
Jasmina me pogledala s razumijevanjem koje nisam očekivala: “Možda je sada vrijeme da naučite.”
Kad sam odlazila iz kuće, Aria me ispratila do vrata. Pogledale smo se u oči prvi put nakon dugo vremena.
“Žao mi je što nisam bila bolja majka,” šapnula sam.
Nije ništa rekla, ali suze su joj zasjale u očima.
Vratila sam se u Sarajevo praznih ruku i još praznijeg srca.
Danas sjedim sama u stanu i gledam stare fotografije – Aria kao beba, Aria na prvoj školskoj priredbi, Aria sa mnom na moru u Neumu… Pitam se gdje smo se izgubile.
Možda će jednog dana razumjeti zašto sam radila sve što jesam. Možda će mi oprostiti.
Ali pitam vas – može li se izgubljeno povjerenje ikada vratiti? Je li kasno za nas dvije ili još ima nade?