Iza Zatvorenih Vrata: Kad Majka Ukrade Tvoje Nasljedstvo

“Dario, gdje su ti papiri od stana?” pitala me teta Ljiljana dok smo sjedili u hladnoj dnevnoj sobi, okruženi kutijama sjećanja nakon tatine sahrane. Pogledao sam je zbunjeno, osjećajući kako mi srce preskače. “Kod mame su, valjda. Ona je sve sredila s odvjetnikom,” odgovorio sam, pokušavajući zvučati sigurno, iako sam već tada osjetio nelagodu koja mi se uvlačila pod kožu.

Nisam mogao ni zamisliti da će tih nekoliko riječi biti početak najtežeg razdoblja u mom životu. Otac mi je preminuo iznenada, srce ga je izdalo dok je popravljao staru Ladu u garaži. Sve se srušilo u trenu – sigurnost, rutina, toplina doma. Majka, Jasna, bila je slomljena. Ili sam barem tako mislio.

Tjedni su prolazili u magli tuge i papirologije. Nisam imao snage ni razmišljati o novcu ili nasljedstvu. Sve dok jednog dana nisam slučajno otvorio ladicu u kojoj su trebali biti svi važni dokumenti. Bila je prazna. “Mama, gdje su papiri od tatinog računa? I onaj ugovor o stanu?” pitao sam je dok je sjedila za stolom, zureći kroz prozor.

“Sve sam ja to sredila, Dario. Ne brini se ti za to. Ti si još mlad, imaš vremena za brige,” odgovorila je hladno, bez da me pogleda. U tom trenutku prvi put sam osjetio nešto što nisam mogao definirati – kao da između nas stoji zid.

Dani su prolazili, a meni su kroz glavu prolazile rečenice koje sam čuo od susjeda: “Čuo sam da Jasna prodaje stan na moru…” ili “Vidjela sam tvoju mamu u banci, nešto je podizala…” Počeo sam povezivati stvari koje prije nisam želio vidjeti. U meni se rodila sumnja.

Jedne večeri, kad se vratila kasno kući, skupio sam hrabrost: “Mama, moram znati – što si napravila s tatinim novcem? To je bilo i moje nasljedstvo.” Pogledala me s nekom gorčinom u očima koju nikad prije nisam vidio.

“Dario, ti ne znaš koliko je meni bilo teško! Sve sam ja to radila zbog nas! Ti si još dijete, ne razumiješ kako život funkcionira!” viknula je, a glas joj je zadrhtao.

“Ali to nije bilo tvoje! Tata je želio da i ja imam nešto kad njega više ne bude! Kako si mogla?” glas mi je pucao od bijesa i tuge.

“Ti si sebičan! Samo misliš na sebe! Ja sam tvoja majka!”

Te noći nisam spavao. Prevrtao sam se po krevetu, osjećajući se izdano i prazno. Nisam znao kome da se obratim. Prijatelji su mi govorili da ne dižem prašinu – “To ti je majka, Dario…” – ali kako oprostiti kad te najbliži izda?

Počeo sam istraživati. Otišao sam do odvjetnika kojeg je tata poznavao. “Dario, tvoj otac je ostavio sve tebi i tvojoj majci napola. Ali netko je povukao novac s računa odmah nakon njegove smrti,” rekao mi je tiho, gledajući me sažaljivo.

Vratio sam se kući slomljen. Majka me dočekala s večerom na stolu kao da se ništa nije dogodilo. Nisam mogao jesti. Samo sam sjedio i gledao u tanjur.

“Znaš li ti koliko sam ja žrtvovala za tebe? Koliko sam radila da te školujem? Sad kad imam priliku sebi nešto priuštiti, ti mi prigovaraš?” rekla je kroz zube.

“Nisi imala pravo uzeti ono što nije tvoje! Tata bi bio razočaran!”

Nastupila je tišina koja je trajala danima. Počeli smo živjeti kao stranci pod istim krovom. Svaki put kad bih prošao pored nje u hodniku, osjećao sam knedlu u grlu.

Jednog dana došla mi je teta Ljiljana: “Dario, čula sam što se dogodilo. Znam da ti nije lako, ali moraš odlučiti – hoćeš li oprostiti ili ćeš tražiti pravdu?”

Nisam znao odgovor. Srce mi je bilo rastrgano između ljubavi prema majci i osjećaja izdaje koji me proganjao svakog dana.

Prošlo je nekoliko mjeseci. Majka se povukla u sebe, a ja sam počeo raditi dva posla kako bih mogao otići iz stana koji više nije bio dom. Prijatelji su se povukli – nitko nije želio biti između mene i moje majke.

Na kraju sam skupio snagu i otišao na sud. Nisam to radio iz osvete, nego zato što sam morao zaštititi ono malo dostojanstva koje mi je ostalo.

Na ročištu majka nije ni pogledala u mojem smjeru. Sudac joj je naredio da vrati polovicu novca koji mi pripada po zakonu. Ali ništa nije moglo vratiti izgubljeno povjerenje.

Kad sam napokon dobio svoj dio nasljedstva, osjećao sam se prazno. Novac nije mogao popuniti rupu koju je ostavila izdaja vlastite majke.

Danas živim sam u malom stanu na periferiji Sarajeva. Ponekad sanjam o ocu i pitam se što bi on rekao na sve ovo. S majkom više ne razgovaram.

Ponekad se pitam – može li se ikada oprostiti takva izdaja? Je li krv stvarno gušća od vode ili nas ponekad najviše povrijede oni koje najviše volimo?