Iza horizonta: Moj novi početak u 48. godini

“Ne možeš ti to, Amira! Šta ćeš sad izmišljati u tim godinama?” – glas mog muža, Senada, odzvanjao je kroz stan dok sam stajala pred vratima s koferom u ruci. Ruke su mi drhtale, ali nisam popuštala. “Možda ne mogu, ali moram pokušati. Ne mogu više ovako živjeti!” odgovorila sam tiho, ali odlučno.

Nisam ni sama znala gdje idem. Samo sam znala da više ne mogu biti ona Amira koja godinama guta knedle, koja se smije dok joj srce puca, koja živi za druge, a sebe zaboravlja. U našem malom gradu kod Tuzle svi su znali sve o svakome. Moj život bio je školski primjer: udala se mlada, rodila dvoje djece, radila kao medicinska sestra na pedijatriji, kuhala, prala, šutjela. Djeca su odrasla – Adnan otišao u Njemačku, Emina se udala u Sarajevo. Ostali smo Senad i ja, dvoje stranaca pod istim krovom.

Sve je počelo prije tri mjeseca, kad sam slučajno na autobusnoj stanici srela staru prijateljicu iz srednje škole, Mirelu. Bila je uvijek posebna – buntovna, radoznala, nikad nije pristajala na kompromise. “Amira! Pa gdje si ti?” viknula je i zagrlila me tako snažno da su mi oči zasuzile. U njenim pričama o putovanjima, seminarima i ljudima iz cijelog svijeta osjetila sam nešto što nisam godinama – želju. Želju da živim, da upoznam nešto novo, da budem više od supruge i majke.

“Znaš li ti koliko si posebna?” pitala me Mirela dok smo pile kafu u malom kafiću kraj autobusne stanice. “Samo si zaboravila na sebe. Dođi sa mnom na vikend radionicu u Mostar. Nemaš šta izgubiti.”

Te noći nisam spavala. Senad je gunđao jer večera nije bila na stolu na vrijeme, a ja sam prvi put u životu ignorirala njegovu ljutnju. U glavi mi je odzvanjalo Mirelino pitanje: “Šta želiš TI?” Nisam znala odgovor.

Kad sam mu rekla da idem na radionicu, Senad je prasnuo u smijeh: “Ti? U Mostar? S kim ćeš tamo? Šta ćeš naučiti?” Njegove riječi su me boljele više nego što bih priznala. Djeca su bila zbunjena – Emina me pitala jesam li bolesna, Adnan je samo šutio preko Vibera.

Ali otišla sam. I tih nekoliko dana promijenilo je sve. Upoznala sam žene iz cijele Bosne i Hrvatske – Snježanu iz Osijeka koja je nakon razvoda pokrenula vlastiti biznis, Lejlu iz Zenice koja je nakon smrti muža sama odgajala troje djece, Anu iz Splita koja je s 50 upisala fakultet. Slušajući njihove priče shvatila sam da nisam sama i da nije kasno.

Vratila sam se kući s osmijehom koji nisam imala godinama. Senad me dočekao s podignutom obrvom: “Jesi se izigrala? Hoćeš sad kuhati ili još filozofiraš?” Nisam mu odgovorila. Samo sam otišla u sobu i zapisala u dnevnik: “Vrijeme je za mene.”

Počela sam učiti engleski online, prijavila se na volonterski program za pomoć migrantima u Tuzli i prvi put nakon dugo vremena osjećala se korisno i živo. Svaki dan bio je borba – Senad je postajao sve ogorčeniji, susjedi su šaputali iza leđa: “Vidi je ova, poludila na stare dane.” Ali nisam odustajala.

Jedne večeri Emina me nazvala uplakana: “Mama, muž mi ne dopušta da radim! Kaže da mi je mjesto kod kuće s djetetom!” Osjetila sam kako mi srce puca od tuge i bijesa. “Sine, moraš se boriti za sebe. Niko drugi to neće uraditi umjesto tebe,” rekla sam joj kroz suze.

Senad je sve teže podnosio moju promjenu. Počeo je izlaziti s društvom do kasno u noć, vraćao se pijan i gunđao: “Ti si kriva što nam je kuća hladna! Ti si kriva što nas djeca ne posjećuju!” Jedne noći me gurnuo dok sam skupljala tanjire sa stola. Pogledala sam ga pravo u oči i rekla: “Dosta je bilo. Neću više ovako živjeti.”

Sutradan sam spakirala stvari i otišla kod Mirele u Sarajevo. Prvi put nakon 28 godina braka osjećala sam se slobodno i prestravljeno istovremeno. Počela sam raditi kao prevoditeljica za jednu humanitarnu organizaciju – moj engleski još nije bio savršen, ali trudila sam se.

Mjeseci su prolazili. Naučila sam kuhati tajlandsku hranu od Tajlanđanke koju smo zbrinuli u centru za migrante. Slušala sam priče ljudi koji su prošli kroz pakao rata i izbjeglištva i shvatila koliko sam bila slijepa za svijet oko sebe.

Jednog dana stigla mi je poruka od Adnana: “Mama, ponosan sam na tebe.” Plakala sam satima.

Nisam više ona ista Amira koja je šutjela i trpjela. Imam bore oko očiju i sijedu kosu, ali imam i snove koje više ne gušim zbog tuđih očekivanja.

Ponekad me uhvati strah – šta ako pogriješim? Šta ako ostanem sama? Ali onda se sjetim svih žena koje su mi pokazale da nikad nije kasno za novi početak.

Možda nisam pronašla sve odgovore, ali znam jedno: život počinje onog trenutka kad prestaneš živjeti za druge i počneš živjeti za sebe.

A vi? Jeste li ikada imali hrabrosti reći: “Dosta je bilo! Vrijeme je za mene!”