Iz pepela: Moja borba za dostojanstvo nakon izdaje i odbacivanja
“Magda, ne mogu više!” vikao je Ivan dok su mu ruke drhtale iznad stola. Njegove oči, nekad tople i pune obećanja, sada su bile hladne kao led koji je te večeri prekrivao ulice Sarajeva. “Ne mogu živjeti s tobom kad mi ne možeš dati ono što mi treba!”
Stajala sam nasred dnevnog boravka, u vunenim čarapama i staroj majici, dok su mi riječi parajući zrak ulazile pod kožu. Nisam mogla disati. Sve što sam godinama pokušavala potisnuti – strah, sram, osjećaj manje vrijednosti – sada je eksplodiralo u meni. “Ivane, molim te…” prošaptala sam, ali on je već bacao moj kaput prema vratima.
“Zovi svoju mater, nek te ona primi! Ja više ne mogu!”
Tog trenutka, sve što sam gradila s njim – snove o zajedničkom životu, o djeci koja će trčati po našem dvorištu u Mostaru, o starosti koju ćemo dočekati zajedno – nestalo je. Ostala sam sama na hladnoći, s torbom u ruci i srcem koje je pucalo na tisuću komadića.
Moja mama, Jasna, nije bila iznenađena kad sam joj pokucala na vrata. Samo je duboko uzdahnula i rekla: “Znaš da sam ti govorila da on nije za tebe. Muškarci ovdje ne znaju što znači prava ljubav. Samo gledaju što će selo reći.”
Sela… Selo je već šaptalo. “Magda ne može imati djecu.” “Ivan će je ostaviti, naći će neku mlađu.” “Šteta, bila je fina cura.”
Prvih mjeseci nisam izlazila iz sobe. Mama bi mi donosila čaj i ponekad sjela kraj mene, ali najčešće bi samo šutjela. Tata je izbjegavao kontakt očima. Moj brat Dario jednom je dobacio: “Pa nisi ti jedina koja ne može imati djecu. Nije smak svijeta.” Ali njegov ton bio je hladan, kao da me želi podsjetiti da sam sada teret.
Noći su bile najgore. U mraku bih osjećala Ivanovu ruku na svom ramenu, njegov miris na jastuku. Ponekad bih sanjala da me zove natrag, da mi oprašta, da kaže kako mu djeca nisu važna. Ali svako jutro bih se budila u istoj sobi iz djetinjstva, s istim osjećajem praznine.
Jednog dana, dok sam sjedila za stolom i gledala kroz prozor kako snijeg prekriva stari orah u dvorištu, mama je sjela nasuprot mene.
“Magda, moraš nešto raditi sa sobom. Ne možeš ovako cijeli život.”
“Što da radim? Da idem po selu i govorim svima da nisam kriva? Da molim Ivana da me primi natrag?”
“Ne! Moraš naći sebe. Zaboravi što drugi misle. Ti si još uvijek živa.”
Te riječi su me pogodile jače od svih ogovaranja. Jesam li stvarno živa? Ili samo preživljavam?
Počela sam izlaziti iz kuće. Prvo do trgovine, pa do knjižnice u gradu. Tamo sam upoznala Lejlu, bibliotekarku koja je uvijek imala osmijeh za mene.
“Magda, dugo te nisam vidjela! Kako si?”
“Ma znaš… Ide nekako.”
Lejla me pogledala ispod obrva: “Znaš li ti koliko nas ima koje su prošle isto? Samo šutimo jer nas je sram. Ali nije nas sram što smo žive!”
Te večeri sam prvi put nakon dugo vremena zaplakala pred nekim drugim osim pred sobom. Lejla me zagrlila i šapnula: “Nisi sama. I nisi manje vrijedna jer nemaš dijete.”
Počela sam volontirati u udruzi za žene koje su prošle kroz slične situacije – razvod, neplodnost, odbacivanje od obitelji. Svaka priča bila je drugačija, ali bol je bila ista. Slušala sam Mirelu kako priča o mužu koji ju je varao jer nije mogla zatrudnjeti; Amru koja se vratila roditeljima nakon deset godina braka bez djece; Sanju koju su roditelji tjerali na liječenja i molitve kod hodža i svećenika.
U toj boli pronašla sam snagu. Počela sam pisati o svom iskustvu na internetu pod pseudonimom. Prvi put kad sam objavila tekst o svojoj borbi s neplodnošću i odbacivanjem, bojala sam se reakcija. Ali komentari su bili puni podrške.
Jednog dana mi je stigla poruka od Ivana: “Čuo sam da pišeš o nama. Nije mi drago što pereš naše prljavo rublje pred svima.” Nisam mu odgovorila. Više nisam imala potrebu opravdavati se njemu ili bilo kome drugome.
Godine su prolazile. Naučila sam živjeti sama sa sobom. Naučila sam voljeti sebe bez obzira na to što društvo očekuje od žene mojih godina. Mama je napokon prestala spominjati Ivana; tata mi je počeo donositi kavu dok pišem; Dario me jednom pitao za savjet oko svoje kćeri.
Nisam pronašla novu ljubav – barem ne onu romantičnu kakvu sam zamišljala s Ivanom – ali pronašla sam mir. Pronašla sam prijateljice koje razumiju moju bol bez riječi. Pronašla sam smisao u pomaganju drugima.
Ponekad se pitam: što bi bilo da sam mogla imati dijete? Bi li Ivan ostao? Bi li selo šutjelo? Bi li ja bila sretnija?
Ali onda pogledam svoj život danas i shvatim – iz pepela boli može niknuti novi početak.
Možemo li se zaista ponovno roditi kad nam sve što smo voljeli nestane? Ili tek tada otkrijemo tko smo zapravo?