„Ivana, možeš li doći pomoći s dedom?“ – Kako je jedan poziv promijenio sve
„Ivana, možeš li doći pomoći s dedom? Ja više ne mogu sam.“ Glas mog brata Ante bio je napet, gotovo slomljen, dok sam stajala na tramvajskoj stanici u Zagrebu, držeći mobitel u ruci koja se lagano tresla. U tom trenutku, između buke tramvaja i mirisa kiše na asfaltu, znala sam da ništa više neće biti isto.
Deda Franjo, naš tvrdoglavi Bosanac iz okolice Travnika, bio je uvijek stup naše obitelji. Ali posljednjih mjeseci sve se promijenilo. Počeo je zaboravljati imena, gubio se po kvartu, a zadnji put ga je susjeda Mara pronašla kako sjedi na klupi i plače jer nije znao gdje je. Mama je umrla prije dvije godine, a tata se povukao u sebe, pa je sve palo na mene i Antu.
„Ante, znaš da radim do kasno. Ne mogu samo tako…“ pokušala sam, ali me prekinuo.
„Ivana, molim te. Ne mogu više. Sinoć je opet pokušao izaći iz stana usred noći. Bojim se da će se nešto dogoditi.“
Osjetila sam kako mi srce lupa. Sjećanja na djetinjstvo, na dedine priče o ratu, o gladi, o tome kako je preplivao Lašvu da bi donio kruh svojoj majci, navirala su poput bujice. Nisam imala izbora. „Dolazim popodne.“
Kad sam stigla, stan je mirisao na lijekove i stari duhan. Deda je sjedio za stolom, gledao kroz prozor kao da traži nekoga tko nikad neće doći. Ante je izgledao iscrpljeno, podočnjaci su mu bili tamni kao da nije spavao danima.
„Dedo, znaš li tko sam?“ pitala sam tiho.
Pogledao me zbunjeno. „Ti si… ona mala… Ivanka? Jel’ još uvijek voliš one šljive iz dvorišta?“
Naslonila sam mu ruku na rame. „Volim, deda. Sve bih dala da ih opet jedem s tobom.“
Te noći ostala sam s njim. U tri ujutro probudio me njegov tihi plač. Sjela sam kraj njega na krevet.
„Ivana, gdje mi je žena? Gdje je Ruža?“
„Deda, Ruža je umrla prije deset godina. Sjećaš se?“
Pogledao me kao dijete koje ne razumije svijet. „Zašto me svi ostavljaju?“
Nisam imala odgovor. Samo sam ga zagrlila.
Sljedećih tjedana život mi se pretvorio u niz odlazaka s posla ranije, svađa s Antom oko toga tko će kad biti s dedom, i beskrajnih razgovora s tatom koji je tvrdio da „nije to ništa strašno, samo je star“. Ali nije bilo samo to. Deda je sve češće zaboravljao gdje je, jednom je čak zaključao Antu na balkonu i zaboravio ga pustiti unutra.
Jedne večeri, dok smo Ante i ja sjedili u kuhinji, izbila je svađa.
„Ti si uvijek bila tatina princeza! Nikad nisi morala ništa! Sad kad trebaš pomoći, stalno izmišljaš izgovore!“ vikao je Ante.
„A ti? Ti si pobjegao u Njemačku čim si mogao! Sad si se vratio jer ti je propao posao i sad si kao žrtva!“ uzvratila sam.
Deda je ušao u kuhinju, zbunjen. „Zašto se derete? Šta sam ja skrivio?“
U tom trenutku shvatila sam koliko smo svi slomljeni. Ne samo zbog dedine bolesti, nego zbog svega što smo godinama gurali pod tepih – ljubomore, neizgovorenih riječi, starih rana iz rata i izbjeglištva.
Jedne subote odlučila sam povesti dedu u park. Sjedili smo na klupi, gledali djecu kako se igraju. Deda je šutio dugo, a onda tiho rekao:
„Znaš, Ivana, kad sam bio mlad, mislio sam da ću sve moći sam. Ali čovjek ne može ništa bez svoje djece. Ništa.“
Te riječi su me pogodile dublje nego što sam očekivala. Počela sam razmišljati o tome koliko često uzimamo roditelje i djedove zdravo za gotovo, koliko ih malo pitamo kako su zaista.
Nakon nekoliko mjeseci borbe, odlučili smo zajedno – Ante, tata i ja – da je vrijeme za dom. Srce mi se slamalo dok sam pakirala dedinu staru vunenu vestu i njegovu sliku Ruže. On je šutio cijelim putem do doma. Kad smo ga ostavili, Ante je plakao prvi put nakon mnogo godina.
Dani su prolazili. Posjećivali smo ga redovito. Svaki put kad bih ulazila u sobu, pitala sam se hoće li me prepoznati. Jednom me pogledao i rekao: „Ivana, nemoj nikad zaboraviti – obitelj je sve što imaš.“
Deda je umro tiho, jedne kišne noći u travnju. Na sprovodu smo Ante i ja stajali jedno kraj drugoga, držeći se za ruke. Tata je prvi put nakon dugo vremena zagrlio oboje.
Danas, kad prođem pored stare klupe u parku ili osjetim miris šljiva, sjetim se svega što smo prošli. Pitam se – koliko nas još čeka ovakve borbe? Koliko nas ima snage priznati da ne možemo sami? I što bismo dali da još jednom čujemo glas onih koje volimo?