Ispovijest pod mostom: Kako sam pronašao oprost nakon što sam uništio sve što sam volio

“Ne laži mi više, Adnane!” Majčin glas parao je tišinu dnevne sobe, dok su joj ruke drhtale iznad stola prepunog nepojedene večere. Otac, šutljiv kao kamen, gledao je u pod. Sestra Lejla je plakala, a ja sam osjećao kako mi se srce lomi na tisuću komadića. Bio sam uhvaćen. Nema više izgovora, nema više bježanja.

Sve je počelo prije tri mjeseca, kad sam ušao u pogrešno društvo. Dino i Emir su mi bili prijatelji iz djetinjstva, ali su se promijenili otkako su počeli raditi za lokalnog “gazdu”. Jedne večeri, dok smo sjedili na klupi ispred zgrade u Novom Sarajevu, Dino me pogledao i rekao: “Adnane, samo ovaj put. Treba nam vozač. Lova je dobra, a ti si naš brat.”

Nisam znao da će ta noć promijeniti moj život. Pristao sam voziti auto za njih, misleći da je riječ o sitnoj krađi. Ali kad su istrčali iz zlatarne s pištoljem u ruci i vrećom nakita, shvatio sam da sam postao saučesnik u pljački. Srce mi je tuklo kao ludo dok smo bježali kroz prazne ulice Sarajeva. Sljedećih dana nisam mogao spavati. Svaki zvuk sirene parao mi je dušu.

Kad je policija došla na vrata, otac je prvi otvorio. “Gospodine Hadžić, vaš sin mora s nama na razgovor.” Pogledao me s nevjericom. Majka se srušila na stolicu, a Lejla je vrisnula: “Adnane, šta si uradio?!”

Nakon ispitivanja pustili su me kući jer nisam imao dosjea, ali povjerenje moje porodice bilo je zauvijek poljuljano. Otac me nije pogledao tjednima. Majka je svako jutro plakala dok je kuhala kafu. Lejla me izbjegavala kao da sam stranac.

Počeo sam lutati gradom noću, izbjegavajući poznata lica. Jedne večeri našao sam se pod mostom kod Skenderije, gledajući mutnu Miljacku kako teče. U džepu sam imao samo stari brojanik koji mi je djed ostavio. U tom trenutku nisam znao kome se mogu obratiti. Prijatelji su nestali čim su shvatili da policija prati svaki moj korak.

Sjeo sam na hladan beton i prvi put nakon dugo vremena sklopio ruke na molitvu. “Bože, ako me čuješ… Daj mi snage da ispravim ovo što sam napravio.” Suze su mi tekle niz lice dok sam ponavljao molitvu iz djetinjstva koju me majka naučila.

Sljedećih dana počeo sam odlaziti u džamiju na Grbavici. Hodža Samir me primijetio i prišao: “Sine, vidim ti tugu u očima. Želiš li razgovarati?” Ispričao sam mu sve – o pljački, izdaji prijatelja, razočaranju roditelja. Samir me slušao bez osude. “Svi griješimo, Adnane. Ali pokajanje nije samo riječ – moraš djelima pokazati da si spreman promijeniti se.”

Počeo sam volontirati u narodnoj kuhinji. Prvi dan kad sam podijelio tanjir supe starici koja me blagoslovila riječima: “Bog ti dao zdravlja, sine”, osjetio sam nešto što nisam mjesecima – mir.

Pokušavao sam razgovarati s ocem, ali on bi samo odmahnuo rukom: “Nisi ti više moj sin kakvog sam poznavao.” Majka je bila blaža: “Adnane, svi griješimo… Ali moraš pokazati da si naučio lekciju.” Lejla mi je jednog dana ostavila poruku na stolu: “Brate, volim te još uvijek, ali teško mi je vjerovati ti opet.”

Najgore je bilo kad su me ljudi iz mahale počeli izbjegavati. Na pijaci bi šaptali: “To je onaj Hadžićev mali…” Djeca su prestala dolaziti kod nas kući. Osjećao sam se kao prokletnik.

Jednog dana Emir me nazvao: “Adnane, moramo pobjeći iz grada! Policija ima nove dokaze!” Odbio sam ga: “Ne bježim više! Dosta mi je laži i straha!” Prekinuo sam svaki kontakt s njima i otišao na policiju ispričati sve što znam.

Bio sam spreman snositi posljedice. Sudac mi je zbog iskrenog priznanja i pomoći u istrazi dao uvjetnu kaznu i društveno koristan rad. Otac je došao na ročište – prvi put nakon dugo vremena pogledao me u oči.

Nakon presude vratio sam se kući. Majka me zagrlila kao da me nikad neće pustiti. Otac je šutio cijelu večer, a onda rekao: “Sine, nisi više dijete. Pokazao si hrabrost kakvu ja nisam imao u tvojim godinama.” Lejla mi je donijela šalicu čaja i nasmiješila se kroz suze.

Danas radim u istoj narodnoj kuhinji gdje sam volontirao. Pomažem mladima iz kvarta da ne krenu mojim putem. Vjera mi je postala sidro – svako jutro zahvaljujem Bogu što mi je dao drugu priliku.

Ali ponekad se pitam – hoće li ljudi ikada zaboraviti moju grešku? Je li moguće potpuno oprostiti sebi kad znaš koliko si povrijedio one koje voliš? Što vi mislite – može li čovjek zaista pronaći iskupljenje ili prošlost uvijek ostaje sjena iza nas?