Ispod Površine: Priča o Ani i Senkama Braka

“Opet si prolila kavu, Ana! Zar ne možeš ni to napraviti kako treba?” Njegov glas parao je jutarnju tišinu, a ja sam stajala bosa na hladnim pločicama, gledajući kako se crna tekućina širi po kuhinjskom podu. Ruke su mi drhtale dok sam skupljala komadiće šalice, a u prsima mi je gorjela stara, poznata bol. Nisam odgovorila. Naučila sam da je šutnja sigurnija od svake riječi.

Zovem se Ana Kovačević. Imam trideset i šest godina, dvoje djece i brak koji je izvana izgledao kao ostvarenje sna. Moj muž Ivan bio je cijenjeni inženjer, uvijek nasmijan pred drugima, ali kod kuće… kod kuće je bio netko drugi. Moja mama, Milena, često je govorila: “Ana, brak je kompromis. Moraš biti strpljiva.” A ja sam bila strpljiva. Godinama.

“Mama, zašto tata uvijek viče na tebe?” pitala me jednom kći Lara dok smo slagale rublje. Pogledala sam je u te bistre oči, pune brige koju dijete ne bi trebalo nositi. “Tata je samo umoran, ljubavi,” slagala sam, osjećajući težinu svake izgovorene laži.

Ivan je volio red. Sve je moralo biti savršeno – ručak u podne, djeca tiha, stan besprijekorno čist. Kad bi nešto bilo drugačije, slijedila bi tišina ili pogrdne riječi. Nikad udarac – ali riječi su znale boljeti više od bilo kakvog fizičkog bola. “Ana, nisi sposobna ni za što! Da nije mene, ne bi znala gdje ti je glava!”

Ponekad bih se povukla u kupaonicu i pustila vodu da teče samo da ne čujem vlastite misli. Gledala bih se u ogledalo i pitala: “Tko si ti postala?” Sjećam se dana kad sam bila vesela studentica u Sarajevu, puna snova o životu u kojem ću biti svoja. Gdje je nestala ta djevojka?

Moja sestra Jasmina dolazila bi vikendom iz Mostara. Osjetila bi napetost čim bi kročila u stan. “Ana, jesi dobro? Izgledaš umorno.” Samo bih slegnula ramenima i promijenila temu. Nije lako priznati poraz pred vlastitom krvlju.

Jednog dana, Ivan je izgubio posao. Tada su stvari postale još gore. Sva frustracija slijevala se na mene. “Da si barem ti nešto postigla! Sad bismo imali sigurnost!” Viknuo je toliko glasno da su djeca pobjegla u svoju sobu.

Te noći nisam mogla spavati. Sjedila sam na balkonu, gledala svjetla grada i slušala udaljene zvuke tramvaja. U meni se nešto prelomilo. Poželjela sam otići – ali gdje? Kako? Što će reći ljudi? U Bosni i Hrvatskoj žene još uvijek često šute o ovakvim stvarima. “Trpi, zbog djece,” govore stariji. Ali što ako djeca najviše pate zbog naše šutnje?

Sljedećeg jutra nazvala sam Jasminu. “Ne mogu više,” prošaptala sam kroz suze. “Dođi po mene.” Nije pitala ništa više – znala je sve.

Spakirala sam nekoliko stvari za sebe i djecu. Ivan je bio na razgovoru za posao. Ostavljala sam mu poruku na stolu: “Odlazim jer moram spasiti sebe i našu djecu.” Ruke su mi drhtale dok sam pisala svako slovo.

Jasmina me zagrlila na stubištu. “Ponosna sam na tebe,” šapnula je. Djeca su bila zbunjena, ali osjetila su olakšanje koje ni sama nisam mogla objasniti.

Prvih nekoliko tjedana kod sestre bilo je teško. Noću bih plakala od straha i srama – što ako sam pogriješila? Što ako nikad ne pronađem posao? Ali svaki dan kad bih vidjela Laru i malog Davora kako se smiju bez straha, znala sam da sam napravila pravu stvar.

Ivan je zvao, prijetio, molio, plakao. “Ana, vrati se! Djeca trebaju oca!” Ali ja više nisam bila ona ista žena koja šuti i trpi.

Prijavila sam se za posao u jednoj maloj knjižari u centru Zagreba. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam se korisno i živo. Vlasnica knjižare, gospođa Ružica, rekla mi je: “Ana, svaka žena ima pravo na dostojanstvo. Ne daj nikome da ti ga uzme.” Te riječi nosim sa sobom svaki dan.

Danas živim skromno, ali slobodno. Djeca idu u školu bez straha od vike i prijetnji. Ponekad me obuzme tuga zbog svega što smo prošli, ali onda pogledam Laru kako crta ili Davora kako se smije i znam da smo na pravom putu.

Pitam se često: Koliko nas još živi u tišini, skrivajući modrice na duši? Hoćemo li ikada imati hrabrosti progovoriti i izabrati sebe?