Ispod Površine: Kćerka, Majka i Tajna koja Razara Povjerenje

“Ivana, možeš li mi opet donijeti lijek iz apoteke? Znaš da mi je teško hodati,” čula sam mamin glas iz dnevne sobe, dok sam još uvijek stajala u hodniku, mokrih cipela i s torbom punom namirnica. Nije prošlo ni pet minuta otkako sam se vratila s posla. U meni se nešto prelomilo, ali sam samo duboko udahnula i odgovorila: “Naravno, mama. Samo da odložim stvari.”

Taj dan je bio kao i svaki drugi, ali u meni je tinjala neka čudna nelagoda. Već mjesecima sam osjećala da nešto nije u redu. Mama, nekad snažna žena, postala je sjena sebe. Sve češće je tražila lijekove protiv bolova, a ja sam, iz straha i brige, uvijek trčala ispuniti svaku njenu želju. Otac je umro prije dvije godine, i od tada je sve palo na mene. Moj brat Dario živi u Sarajevu, javlja se samo kad treba novac ili kad mu je dosadno. “Ti si starija, Ivana, ti znaš bolje,” uvijek bi mi govorio, kao da je to opravdanje za njegovu odsutnost.

Te večeri, dok sam slagala račune, primijetila sam da nešto ne štima. Mama je opet tražila novac, ovaj put za “poseban lijek” koji joj je navodno preporučila susjeda Ružica. “Znaš, ona ti ima iste bolove kao ja, kaže da joj to pomaže. Samo odeš u onu malu apoteku kod tržnice, tamo ti je jeftinije,” objašnjavala je, gledajući me onim umornim, ali upornim očima. Nisam imala snage raspravljati se. Uzela sam novac iz svoje škrte ušteđevine i otišla.

Sljedećih dana, počela sam primjećivati prazne bočice skrivene po stanu. Ispod kreveta, iza knjiga, čak i u kutiji za kekse. Srce mi je lupalo kao ludo. Jedne noći, dok je mama spavala, odlučila sam pretražiti njenu torbu. Pronašla sam nekoliko recepata na različita imena, sve za jake analgetike. Ruke su mi se tresle dok sam čitala. “Ne može biti… Ne bi ona to meni napravila,” šaptala sam sama sebi.

Sutradan sam otišla kod naše doktorice, dr. Kovačević. “Ivana, vaša majka već mjesecima traži recepte za iste lijekove. Pokušala sam razgovarati s njom, ali uvijek nađe izgovor. Znate li vi nešto više?” pitala me tiho, s iskrenom zabrinutošću. Osjetila sam kako mi se suze skupljaju u očima. “Ne znam… Samo želim da joj bude bolje,” promucala sam.

Te večeri, odlučila sam razgovarati s mamom. Sjela sam nasuprot nje, gledajući je ravno u oči. “Mama, moramo razgovarati. Znam da uzimaš previše lijekova. Znam i za recepte na tuđa imena. Zašto mi to radiš?” Glas mi je drhtao, ali nisam odustajala. Mama je šutjela dugo, a onda je počela plakati. “Ivana, ne znaš ti kako boli… Sve me boli otkad je tvoj otac otišao. Ne mogu spavati, ne mogu disati bez tih tableta. Nisam htjela da patiš zbog mene…”

U tom trenutku, osjetila sam mješavinu bijesa i sažaljenja. “Ali patiš i ti, i ja! Uništavaš sebe, a mene lažeš!” viknula sam, prvi put u životu podigla glas na nju. Mama je samo sklopila ruke i tiho jecala.

Sljedećih tjedana, naš odnos je bio napet kao nikad prije. Pokušavala sam joj pomoći, predlagala terapiju, razgovore s psihologom, ali ona je odbijala sve. “Ne treba meni psiholog, treba mi samo da bol prestane,” govorila bi tvrdoglavo. Dario se javio jednom, kad sam mu sve ispričala. “Ma pusti je, proći će je to. Ti si uvijek previše emotivna,” rekao je hladno, kao da se radi o običnoj prehladi.

Jednog dana, dok sam se vraćala s posla, susrela sam susjedu Ružicu na stubištu. “Ivana, čuvaj se… Tvoja mama je tražila od mene da joj donesem još tableta. Nisam joj dala. Znaš, nije dobro ovo što radi,” šapnula mi je zabrinuto. Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama.

Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što sam žrtvovala za nju – odgađanje vlastitog života, ljubavi, prijatelja. Sve zbog osjećaja dužnosti i ljubavi prema majci koja me sada izdala na najgori mogući način. Ujutro sam joj rekla: “Mama, ne mogu više ovako. Ili ćeš potražiti pomoć ili ću ja otići. Ne mogu te više gledati kako se uništavaš i mene vučeš sa sobom.”

Plakala je, molila me da ne idem. Prvi put sam vidjela strah u njenim očima. “Ivana, oprosti… Ne znam kako dalje bez tebe,” šaptala je. Tada sam shvatila da ni ona nije znala kako se nositi s gubitkom i boli.

Nakon dugih razgovora i mnogo suza, pristala je otići na terapiju. Nije bilo lako – bilo je dana kad bi se zatvorila u sobu i odbijala jesti, dana kad bi me molila za još samo jednu tabletu. Ali polako, uz pomoć stručnjaka i podršku nekoliko dobrih ljudi, počela se vraćati sebi.

Danas, godinu dana kasnije, naš odnos je drugačiji. Povjerenje se teško vraća, ali trudimo se obje. Naučila sam da ljubav nije uvijek žrtva bez granica – ponekad je ljubav i reći “dosta”.

Pitam se često: Koliko puta smo spremni žrtvovati sebe za one koje volimo? I gdje je granica između pomoći i samouništenja? Što biste vi učinili na mom mjestu?