Ispod Maske Ljubavi: Priča o Ivani, Amiru i Očevim Očekivanjima
“Ne laži mi više, Amire! Znam da si lagao o ugovoru s ocem!” vrištala sam, držeći u ruci papire koje sam pronašla u njegovoj ladici. Srce mi je tuklo kao ludo, a glas mi je drhtao od bijesa i povrijeđenosti. On je stajao nasuprot mene, pogleda spuštenog, šutio je kao da će šutnjom izbrisati sve što se dogodilo.
Moje ime je Ivana Kovačević. Rođena sam u Sarajevu, odrasla u Zagrebu, a život mi se zauvijek promijenio kad sam pristala na brak s Amirom Hadžićem, najboljim radnikom u firmi mog oca. Moj otac, gospodin Kovačević, bio je poznat po strogosti i ambiciji. Oduvijek je želio da preuzmem firmu, ali još više je želio da se udam za nekoga tko će biti dostojan njegovog povjerenja. Amir je bio njegov izbor – pametan, šarmantan, uvijek spreman na kompromis. Nisam bila zaljubljena, ali sam vjerovala da će ljubav doći s vremenom.
Prva godina braka bila je poput vožnje na ringišpilu. S vanjske strane sve je izgledalo savršeno: zajedničke večere s roditeljima, putovanja na more, osmijesi na porodičnim fotografijama. Ali iza zatvorenih vrata našeg stana u Novom Zagrebu, osjećala sam se usamljeno. Amir je često ostajao do kasno na poslu, a kad bi došao kući, mirisao bi na parfem koji nije bio moj.
Jedne večeri, dok sam spremala veš, iz džepa njegovog sakoa ispao je papirić s brojem nepoznate žene. Srce mi se steglo, ali nisam imala hrabrosti pitati ga. Umjesto toga, počela sam pratiti njegove poruke i mailove. Svaka nova poruka bila je kao udarac u stomak. “Vidimo se večeras?” pisala mu je neka Sanja. “Ne zaboravi ugovor s tvojim tastom.”
Nisam mogla vjerovati da sam postala ta žena – žena koja špijunira muža. Ali nisam imala izbora. Jedne noći, dok je Amir spavao, otvorila sam njegov laptop i pronašla ugovor između njega i mog oca. U njemu je pisalo da će Amir dobiti 20% vlasništva nad firmom ako ostane u braku sa mnom najmanje pet godina.
Sjećam se kako sam sjela na pod kuhinje i plakala do jutra. Sve ono što sam mislila da je ljubav pretvorilo se u proračunatu igru interesa. Sljedećeg dana otišla sam kod mame. Sjela sam za kuhinjski stol dok je ona kuhala kafu.
“Što ti je, dijete?” pitala me zabrinuto.
“Ne mogu više ovako, mama. Sve je laž. Amir me nikad nije volio. Bio mu je važan samo ugovor s tatom.”
Mama me zagrlila i tiho rekla: “Znam da ti je teško, ali moraš odlučiti što želiš za sebe, a ne za nas.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi danima. Otac je bio bijesan kad sam mu rekla da želim razvod.
“Ne možeš tako lako odustati! Znaš li koliko sam uložio u vas? Amir je najbolji za tebe!”
“Možda za tebe jest, ali za mene nije!” viknula sam kroz suze.
Nakon toga uslijedili su dani tišine i hladnih pogleda u kući. Amir se trudio objasniti svoje postupke.
“Ivana, nisam mislio da će ovako ispasti. Na početku mi je bilo važno to što tvoj otac nudi… ali kasnije… stvarno sam te zavolio.”
Nisam mu vjerovala. Svaka njegova riječ zvučala je kao još jedna laž.
Odlazak iz zajedničkog stana bio je najteži korak u mom životu. Prijatelji su me osuđivali; neki su govorili da sam razmažena kćerka koja ne zna što hoće. Samo moja sestra Ana bila je uz mene.
“Ivana, bolje biti sama nego živjeti u laži,” šapnula mi je dok smo pile vino na balkonu.
Počela sam raditi kao nastavnica engleskog jezika u jednoj osnovnoj školi na Trešnjevci. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam se slobodno. Djeca su me podsjećala na to koliko život može biti jednostavan kad ne kompliciramo sami sebi.
Jednog dana, dok sam čekala tramvaj na Savskoj cesti, prišao mi je poznanik iz srednje škole – Dario. Bio je običan dečko iz kvarta, nikad nije imao velike ambicije ni skupe satove kao Amir. Razgovarali smo satima o svemu: o knjigama, filmovima, životu izvan očekivanja drugih.
Dario me naučio ponovno vjerovati ljudima. S njim sam prvi put osjetila što znači biti voljena bez uvjeta i interesa. Nije mu bilo važno tko su moji roditelji ni koliko imam na računu.
Moj otac nikad nije oprostio što sam napustila Amira i firmu. Godinama nismo razgovarali. Ali ja sam naučila živjeti s tim gubitkom jer sam napokon bila svoja.
Danas sjedim na istom onom balkonu s Anom i gledam zalazak sunca nad Zagrebom.
“Znaš,” kažem joj tiho, “ponekad mislim da bih opet sve isto napravila… Ali pitam se – koliko nas još živi tuđe snove umjesto svojih? Koliko nas bira sigurnost umjesto istinske sreće?”