Ispod istog krova: Kako sam preživjela izdaju i bolest
“Ne mogu vjerovati da mi to radiš, Ivane!” viknula sam, držeći u ruci nalaz s dijagnozom. Ruke su mi drhtale, ali ne znam više od čega – od straha zbog bolesti ili od bola zbog tebe. Ivan je stajao nasred dnevnog boravka, spuštenih ramena, izbjegavajući moj pogled. “Nije tako kako misliš, Marija…” promucao je, ali ja sam već znala. Osjetila sam to tjednima – hladnoća u njegovom glasu, poruke koje stižu kasno u noć, miris parfema koji nije moj.
Sve se dogodilo u jednom danu. Ujutro sam primila poziv iz bolnice: “Gospođo Marija, nažalost, nalazi nisu dobri. Moramo odmah započeti s liječenjem.” U podne sam pronašla poruke na njegovom mobitelu. “Volim te, Ana”, pisalo je. Ana – žena koju sam poznavala iz susjedstva, kojoj sam posuđivala šećer i čuvala djecu kad bi ona kasnila s posla.
Srušila sam se na pod, a suze su mi klizile niz lice. Moja kćerka Petra dotrčala je iz svoje sobe: “Mama, što se događa?” Nisam imala snage reći joj istinu. Samo sam je zagrlila i šaptala: “Sve će biti u redu.” Ali nisam vjerovala u to.
Ivan je te večeri otišao. Rekao je da mu treba vremena da razmisli. Ostavio me samu s Petrom i dijagnozom koja mi je visila nad glavom kao mač. Prve noći nisam spavala. Gledala sam u strop i pitala se: “Zašto baš ja? Što sam pogriješila?”
Sljedećih dana ljudi su dolazili i odlazili. Moja sestra Jelena dolazila je svaki dan, kuhala mi juhu i tješila me: “Marija, moraš biti jaka zbog Petre.” Ali kako biti jaka kad ti se cijeli svijet raspada?
Kemoterapije su bile pakao. Gubila sam kosu, snagu i volju za životom. U bolnici sam upoznala Senadu iz Sarajeva. Imala je isti tumor kao ja, ali njezin muž nije otišao – dolazio joj je svaki dan s ružama. “Nije svaki muškarac isti, Marija,” rekla mi je jednom dok smo čekale na terapiju. “Ali ti si sada najvažnija sebi. Moraš se boriti zbog sebe, ne zbog njih.”
Petra je šutjela danima. Jedne večeri sjela je kraj mene na krevet: “Mama, hoćeš li umrijeti?” Srce mi se slomilo. “Neću, ljubavi. Borit ću se svim silama da ostanem uz tebe.”
Ivan se povremeno javljao porukama: “Kako si? Treba li vam što?” Nisam mu odgovarala. Nisam znala mogu li mu ikada oprostiti.
Jednog dana, dok sam povraćala nakon terapije, Ana mi je pokucala na vrata. Nisam mogla vjerovati svojim očima. Stajala je na pragu s ružama u ruci i suzama u očima.
“Marija, oprosti… Nisam znala da si bolesna. Ivan mi nije rekao ništa dok nije bilo kasno. Prekinula sam s njim čim sam saznala… Nisam htjela ovo…”
Zatvorila sam vrata bez riječi. Nisam imala snage za njezine isprike.
Tjedni su prolazili. Tijelo mi je bilo sve slabije, ali duša kao da je jačala. Počela sam pisati dnevnik – svaku bol, svaku misao, svaki strah i svaku nadu stavljala sam na papir.
Jedne noći sanjala sam mamu koja je umrla od raka prije deset godina. U snu mi je rekla: “Marija, nisi sama. Imaš Petru i imaš sebe. Ne zaboravi tko si bila prije svega ovoga.” Probudio me plač iz susjednog stana – Ana je plakala zbog svoje djece koju joj bivši muž nije puštao da vidi.
Počela sam shvaćati – svi nosimo svoje križeve.
Na zadnjem pregledu doktorica Vesna mi je rekla: “Tumor se povukao. Još nije gotovo, ali imate razloga za nadu.” Plakala sam od sreće i straha istovremeno.
Ivan se vratio nakon šest mjeseci. Stajao je na vratima s torbom u ruci i suzama u očima: “Marija, pogriješio sam… Molim te, oprosti mi… Volim te još uvijek.”
Pogledala sam ga dugo i šutjela. Petra je stajala iza mene i gledala ga s mješavinom tuge i ljutnje.
“Ne znam mogu li ti oprostiti, Ivane,” rekla sam tiho. “Možda jednog dana… Ali sada moram misliti na sebe i Petru.”
On je otišao bez riječi.
Danas sjedim na balkonu s Petrom i gledam zalazak sunca nad Sarajevom gdje smo došli posjetiti Senadu. Osjećam mir kakav nisam osjećala godinama.
Jesam li pogriješila što nisam pokušala spasiti brak? Je li moguće ponovno vjerovati nekome tko te jednom izdao? Što biste vi učinili na mom mjestu?