Ispod azbestnog krova: Moja porodica, moj zatvor
“Ne laži mi opet, mama!” viknula sam, tresući se od bijesa, dok su mi ruke drhtale iznad stola prepunog neoprane suđe. Zvuk mog glasa odjeknuo je kroz našu malu kuhinju, odbijajući se od zidova prekrivenih žutim flekama od vlage. Otac je sjedio za stolom, zureći u prazno, kao da ga se ništa ne tiče. Brat Filip je već bio pobjegao u svoju sobu, zatvorivši vrata tako tiho da sam pomislila da ga više nema.
Imala sam tada šesnaest godina, ali osjećala sam se kao da sam već proživjela tri života. Naš stan u prizemlju stare zgrade u Varaždinu bio je moj zatvor, a azbestni krov iznad nas stalno me podsjećao koliko je sve krhko i opasno. Mama je uvijek govorila: “Ne pitaj previše, Ivana. Neke stvari je bolje ne znati.” Ali ja sam znala. Znala sam za njene suze koje bi brisala prije nego što bi otac došao kući. Znala sam za šaputanja kroz zidove, za telefonske razgovore koje je vodila kasno navečer, dok bi mislila da svi spavamo.
Jedne večeri, dok sam prala suđe, čula sam kako mama tiho plače u kupaonici. Približila sam se vratima i čula njen glas: “Ne mogu više, Bože…” Srce mi se steglo. Otac je te noći došao kasno, pijan, i bacio ključeve na pod. “Gdje je večera?” zarežao je. Mama mu je donijela tanjur, a on ga je odgurnuo. “Ne valja ti ništa!”
Sutradan sam u školi gledala prijateljice kako pričaju o izlascima i simpatijama. Ja sam samo šutjela. Niko nije znao šta se dešava kod mene kući. Samo Samira, moja najbolja prijateljica iz razreda, jednom me pitala: “Ivana, jesi li dobro? Izgledaš umorno.” Samo sam slegnula ramenima.
Jedne noći, probudila me vika iz dnevne sobe. Otac je vikao na mamu: “Znam ja s kim ti pričaš! Misliš da sam glup?” Mama je plakala: “Nije istina! Samo sestri pričam!” Ustala sam i stala između njih: “Dosta više!” Otac me pogledao s mržnjom koju nikad prije nisam vidjela. “Ti šuti! Djeca nemaju šta da se miješaju!”
Te noći nisam spavala. Gledala sam kroz prozor u mrak i pitala se koliko još mogu izdržati. Filip je dolazio u moju sobu, tiho kao sjena. “Ivana, bojim se…” šapnuo je. Zagrlila sam ga i obećala da ću ga zaštititi, iako ni sama nisam znala kako.
Prolazili su mjeseci. Mama je postajala sve tiša, otac sve agresivniji. Jednog dana, dok smo sjedili za stolom, Filip je slučajno srušio čašu s vodom. Otac je ustao i zamahnuo rukom prema njemu. U tom trenutku skočila sam između njih i viknula: “Nećeš ga više nikad udariti!” Otac se ukočio, a onda izašao iz stana zalupivši vratima tako jako da su prozori zadrhtali.
Te večeri mama mi je prišla dok sam sjedila na krevetu. “Ivana… Hvala ti što si stala uz Filipa. Ali bojim se šta će biti kad se vrati.” Pogledala sam je pravo u oči: “Mama, moramo otići odavde.”
Ali ona je samo odmahnula glavom: “Nije to tako lako… Gdje ćemo? Šta ćemo jesti? Ko će nas primiti?” Osjetila sam kako mi se suze slijevaju niz lice. “Bolje i gladne nego ovako!”
Narednih dana skupljala sam informacije — gdje postoji sigurna kuća za žene i djecu, kome se možemo obratiti za pomoć. Samira mi je dala broj centra za socijalnu skrb. Jedne subote, kad otac nije bio kod kuće, skupile smo najosnovnije stvari u dvije torbe i otišle.
U sigurnoj kući prvi put nakon dugo vremena osjetila sam miris svježeg zraka bez dima cigareta i alkohola. Mama je plakala cijelu noć, ali ovaj put od olakšanja. Filip je spavao pored mene, držeći me za ruku.
Nije bilo lako. Ljudi su pričali po gradu: “Vidi ih, pobjegle od muža… Ko zna šta su napravile?” U školi su me neki izbjegavali, drugi su šaptali iza leđa. Samira mi je ostala jedina prava prijateljica.
Mama je našla posao u pekari, ja sam nastavila školu i brinula o Filipu dok ona radi. Svaki dan bio je borba — s novcem, sa strahovima, sa sramom koji nam nisu dali drugi ljudi nego oni koji bi trebali biti naši najbliži.
Godinama kasnije još uvijek osjećam posljedice svega što smo prošli. Kad god čujem zvuk razbijene čaše ili viku na ulici, srce mi preskoči. Ali naučila sam nešto važno: porodica nije uvijek ono što bi trebala biti. Ponekad moraš pobjeći iz vlastite kuće da bi spasio sebe i one koje voliš.
Ponekad se pitam — koliko nas još živi ispod takvog krova? Koliko nas šuti zbog straha ili srama? Možda će moja priča nekome dati snagu da progovori ili ode. Šta vi mislite — koliko vrijedi ostati zbog tradicije ili tuđeg mišljenja kad cijena postane vlastita sloboda?