„Imaš mjesec dana da napustiš moj stan!” – Kako me je svekrva natjerala da pronađem sebe
„Imaš mjesec dana da napustiš moj stan!” Ljiljanin glas odjekivao je kroz hodnik, hladan i oštar kao zimski vjetar. Stajala sam u dnevnoj sobi, još uvijek u pidžami, držeći šalicu kave koja mi se tresla u ruci. Marko je sjedio na rubu kauča, pogled prikovan za pod, šutljiv kao kip. U tom trenutku, svijet mi se srušio.
„Ljiljana, molim vas, možemo li razgovarati? Tek smo se vjenčali…”, pokušala sam, ali ona je samo podigla ruku i prekinula me.
„Nema razgovora, Ivana. Dosta mi je. Očekivala sam da ćeš biti drugačija. Moj sin zaslužuje bolje.”
Nisam mogla vjerovati što čujem. Samo mjesec dana ranije, na našoj svadbi u maloj sali u Novom Sadu, Ljiljana me grlila pred gostima i govorila kako sam joj kao kćerka koju nikad nije imala. Sada me izbacuje iz stana koji smo dijelili jer Marko i ja nismo imali dovoljno novca za vlastiti dom.
Marko je šutio. To me boljelo više od Ljiljaninih riječi. Očekivala sam da će stati uz mene, da će barem pokušati razgovarati s majkom. Ali on je samo slegnuo ramenima kad sam ga kasnije pitala zašto ništa nije rekao.
„To je njezin stan, Ivana. Ne možemo joj naređivati.”
Te noći nisam spavala. Gledala sam u strop i razmišljala o svemu što sam žrtvovala zbog ovog braka. Ostavila sam posao u Sarajevu, preselila se u Novi Sad, ostavila prijatelje i obitelj. Sve zbog ljubavi prema Marku i nade da ćemo zajedno graditi život. A sada? Osjećala sam se izdano, bespomoćno i prevareno.
Sljedećih dana atmosfera u stanu bila je ledena. Ljiljana je izbjegavala kontakt očima, a Marko je sve više vremena provodio vani. Prijateljice su mi slale poruke podrške, ali nisam imala snage ni odgovarati. Mama me zvala svaki dan, brinula se kako ću izdržati.
Jednog popodneva, dok sam pakirala stvari u kutije, Ljiljana je ušla u sobu bez kucanja.
„Znaš, Ivana, ja sam sve ovo prošla prije tebe. Kad sam se udala za Markovog oca, njegova majka me nije mogla smisliti. Ali ja sam šutjela i trpjela. Tako to ide kod nas.”
Pogledala sam je ravno u oči po prvi put otkako nas je izbacila.
„Možda ste vi šutjeli, ali ja neću. Ja želim život po svom.”
Nije odgovorila ništa, samo je izašla iz sobe i zalupila vratima.
Marko je te večeri došao kasno. Sjela sam pored njega na krevet.
„Marko, što ćemo sad? Gdje ćemo?”
Slegnuo je ramenima.
„Možda kod mog prijatelja Davora na par tjedana? Ili kod tvojih u Sarajevo?”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči.
„Ne mogu opet sve seliti… Ne mogu stalno biti gost kod nekoga.”
On je samo šutio.
Sljedećih dana tražila sam posao po oglasima. Nije bilo lako – bez iskustva u Srbiji, bez poznanstava. Ali nisam htjela odustati. Prijavila sam se za posao konobarice u malom kafiću blizu centra. Vlasnica, Senada, bila je Bosanka kao i ja.
„Znam kako ti je”, rekla mi je dok smo pile kavu nakon intervjua. „I mene su ovdje gledali kao strankinju. Ali kad imaš svoj dinar, sve je lakše.”
Dobila sam posao i prvi put nakon dugo vremena osjetila tračak nade. Počela sam raditi duge smjene, vraćala se umorna ali ponosna što mogu sama zaraditi za stanarinu.
Marko nije bio sretan zbog mog posla.
„Zar moraš raditi kao konobarica? Zar nismo mogli naći nešto bolje?”
Pogledala sam ga s gorčinom.
„Ti si mogao naći bolji posao pa nisi. Ja barem pokušavam.”
Svađe su postale svakodnevica. Marko nije mogao podnijeti što više ne ovisim o njemu ni njegovoj majci. Počeo je kasno dolaziti kući, mirisao na alkohol i parfem koji nije bio moj.
Jedne večeri došao je pijan i počeo vikati:
„Ti si kriva za sve! Da si bila bolja prema mojoj mami, ne bismo sad bili ovdje!”
Te riječi su me slomile. Spakirala sam nekoliko stvari i otišla kod Senade. Plakala sam cijelu noć.
Sljedećeg jutra nazvala sam mamu u Sarajevo.
„Mama, ne mogu više ovako. Vraćam se kući.”
Mama je šutjela nekoliko sekundi pa tiho rekla:
„Ivana, uvijek imaš gdje doći. Ali zapamti – nisi ti kriva što drugi ne znaju cijeniti tvoju dobrotu.”
Vratila sam se u Sarajevo s osjećajem poraza ali i olakšanja. Prijatelji su me dočekali raširenih ruku. Počela sam raditi u maloj knjižari i polako graditi novi život – ovaj put po svojim pravilima.
Nekad se pitam jesam li pogriješila što sam otišla iz Novog Sada i napustila Marka. Možda bih trebala biti strpljivija kao Ljiljana? Ili je ipak ispravno boriti se za sebe?
Što vi mislite – treba li žena uvijek trpjeti zbog tradicije ili ima pravo birati svoj put?