„Imam dijete s vašim mužem“: Priča o izdaji, oprostu i snazi žene

• Dobar dan, gospođo Ivana? – začuo se ženski glas, tih ali odlučan, dok sam još brisala ruke o kuhinjsku krpu. Broj nepoznat, srce mi je već preskočilo.

• Da, izvolite? – odgovorila sam, pokušavajući zvučati smireno.

• Molim vas, nemojte prekidati. Ovo je važno. Imam dijete s vašim mužem.

U tom trenutku vrijeme je stalo. Čula sam samo vlastito disanje i udaljeni zvuk perilice posuđa. Prva misao: neka šala, neka greška. Druga: možda je to ona žena iz ureda o kojoj su kružile glasine. Treća: što ako je istina?

• Oprostite, tko ste vi? – uspjela sam izustiti, glas mi je zadrhtao.

• Zovem se Selma. Znam da je ovo šok, ali morala sam vam reći. Vaš muž, Dario… On zna za dijete. Vi ne zaslužujete živjeti u laži.

Nisam znala što reći. Samo sam spustila slušalicu i sjela na pod. Suze su mi navrle same od sebe. Djeca su se igrala u dnevnoj sobi, a ja sam osjećala kako mi se cijeli svijet ruši pod nogama.

Dario je došao kasnije tog dana, noseći vrećicu iz dućana kao da je sve u redu. Pogledala sam ga i znala da više ništa nije isto.

• Ivana, što je bilo? Izgledaš kao da si vidjela duha.

• Dario… Zvala me neka Selma. Kaže da ima dijete s tobom. Je li to istina?

Nije odmah odgovorio. Samo je sjeo za stol, spustio glavu u ruke i tiho rekao:

• Ivana… Nisam htio da saznaš ovako.

Taj trenutak bio je kao nož u srce. Sve godine zajedničkog života, sve uspomene, sve što smo gradili – odjednom su izgubile smisao.

• Koliko dugo to traje? – pitala sam kroz suze.

• Godinu dana… Upoznali smo se na seminaru u Sarajevu. Nisam planirao ništa… Dogodilo se.

• I dijete? Znaš li za njega?

• Znam… Vidio sam ga nekoliko puta. Selma nije htjela ništa od mene osim da priznam dijete.

U tom trenutku osjetila sam bijes kakav nikad prije nisam osjetila. Ne samo prema njemu, nego i prema sebi – kako nisam primijetila ništa? Kako sam mogla biti toliko slijepa?

Noćima nisam spavala. Razmišljala sam o svemu: o našoj djeci, o tome što će reći moji roditelji u Splitu, što će reći susjedi u Zagrebu. Najviše me boljelo što sam osjećala da više ne poznajem čovjeka s kojim sam provela pola života.

Moja sestra Marija bila mi je jedina utjeha.

• Ivana, moraš misliti na sebe i djecu. Nisi ti kriva za njegove grijehe. Ako trebaš pomoć, znaš da uvijek možeš doći kod mene u Rijeku.

Ali kako ostaviti sve? Kuću koju smo zajedno gradili, posao koji sam jedva pronašla nakon porodiljnog, djecu koja su obožavala svog tatu?

Dario je pokušavao razgovarati sa mnom svake večeri.

• Ivana, pogriješio sam. Ali volim tebe i našu djecu. Ne želim izgubiti obitelj.

• Kako si mogao? Kako si mogao lagati svaki dan?

• Bojao sam se… Nisam znao kako ti reći. Nisam htio povrijediti tebe ni djecu.

• A jesi li mislio na mene kad si bio s njom?

Nije imao odgovora na to pitanje.

Dani su prolazili u magli tuge i bijesa. Djeca su osjećala napetost; Luka je počeo mokriti u krevet, a mala Ana me stalno pitala zašto tata spava na kauču.

Jedne večeri, dok su djeca spavala, sjela sam za stol s Darijem.

• Što sad? – pitala sam ga tiho.

• Ne znam… Želim biti uz tebe i djecu. Ali ne mogu zanemariti ni to dijete. On je moj sin.

Ta rečenica me pogodila kao šamar. Znala sam da nema jednostavnog rješenja.

Počela sam tražiti pomoć – razgovarala sam s psihologinjom, čitala forume na internetu gdje su žene dijelile slične priče. Neke su oprostile, neke otišle. Svaka od nas nosi svoj križ na svoj način.

Jednog dana odlučila sam upoznati Selmu. Trebalo mi je to – da vidim tko je ona, da shvatim što se dogodilo iz njezine perspektive.

Našla sam je u malom kafiću blizu autobusnog kolodvora. Bila je mlađa od mene, krhka, ali s pogledom žene koja je preživjela mnogo toga.

• Hvala što ste došli – rekla je tiho.

• Nisam došla zbog vas, nego zbog sebe i svoje djece – odgovorila sam iskreno.

Selma mi je ispričala svoju stranu priče: nije znala da je Dario oženjen kad su se upoznali; kad je saznala, već je bilo kasno. Nije tražila novac ni vezu – samo da njezino dijete zna tko mu je otac.

Vratila sam se kući zbunjena, ali i nekako mirnija. Shvatila sam da ni ona nije neprijatelj; svi smo žrtve Darijevih odluka.

Prošlo je nekoliko mjeseci otkako se sve saznalo. Dario i ja idemo na bračno savjetovanje; još uvijek ne znam hoću li mu moći oprostiti ili ćemo krenuti svatko svojim putem. Djeca polako prihvaćaju novu stvarnost; Luka više ne mokri u krevet, a Ana se opet smije.

Najteže mi padaju trenuci kad ostanem sama sa sobom i pitanjem: Jesam li pogriješila što sam pokušala spasiti brak? Ili bih bila jača da sam otišla?

Možda vi znate odgovor bolje od mene: Što biste vi učinili na mom mjestu? Može li se izdaja ikada zaboraviti?