Gost u kući vlastite kćeri: Priča o Samiri

“Samira, možeš li, molim te, malo tiše s tim tanjirima? Amar spava, ima važan ispit sutra,” Lejlin glas presjekao je tišinu kuhinje kao nož. Zastala sam s pranjem suđa, ruke mi drhte u sapunici. Pogledala sam prema vratima, ali Lejla je već nestala u hodniku. U tom trenutku, osjećala sam se kao gost u vlastitoj porodici.

Nakon što je moj muž Dževad preminuo prošle zime, sve se promijenilo. Naš stan u Zenici postao je prevelik i prehladan za mene samu. Lejla me pozvala da dođem kod nje u Sarajevo. “Bit će ti lakše, mama. Amar i ja ćemo ti praviti društvo, nećeš biti sama,” rekla je tada, a ja sam povjerovala. Spakovala sam nekoliko kofera, ostavila uspomene iza sebe i došla s nadom da ću pronaći novu toplinu.

Prvih dana osjećala sam se kao da sam na odmoru. Lejla je bila pažljiva, Amar me grlio svaki put kad bi došao iz škole. Ali ubrzo su se stvari promijenile. Počela sam primjećivati sitnice: kako Lejla koluta očima kad pitam gdje stoji šećer, kako Amar uzdahne kad mu ponudim čaj dok igra igrice. Moj smijeh je postao preglasan za njihov stan, moje navike previše starinske za njihov ritam života.

Jedne večeri, dok sam sjedila sama u dnevnoj sobi, čula sam kako Lejla šapuće na telefonu: “Ne znam više šta da radim s njom. Sve joj smeta, a opet ništa ne pomaže. Kao da stalno traži nešto…” Srce mi se steglo. Nisam željela biti teret.

Pokušavala sam se prilagoditi. Prestala sam kuhati jela koja oni ne vole – više nije bilo mirisa graha ni pite iz moje kuhinje. Umjesto toga, naučila sam praviti pastu i naručivati pizzu. Prestala sam gledati vijesti na televiziji navečer jer Amar tada gleda serije. Povukla sam se u svoju sobu, čitala knjige i šutjela.

Ali ni to nije bilo dovoljno. Jednog popodneva, dok sam slagala veš u hodniku, Amar je prošao pored mene bez riječi. “Amare, sine, kako je bilo u školi?” upitala sam ga tiho. Slegnuo je ramenima: “Dobro, nena.” Zatvorio se u sobu i pustio muziku glasnije nego inače.

Lejla je sve češće kasnila s posla. Kad bi došla kući, bila bi umorna i nervozna. “Mama, možeš li molim te ne ostavljati papuče po hodniku? Amar se skoro spotaknuo.” Ili: “Mama, nemoj baš sad usisavati, imam Zoom sastanak.” Svaka moja sitnica postala je problem.

Jedne noći nisam mogla spavati. Sjetila sam se Dževada – kako bi me zagrlio i rekao: “Samo ti budi svoja, Samira.” Suze su mi klizile niz lice dok sam gledala kroz prozor na svjetla Sarajeva. Osjećala sam se izgubljeno među ljudima koje najviše volim.

Pokušala sam razgovarati s Lejlom. “Kćeri, osjećam se kao da vam smetam… Možda bih trebala nazad u Zenicu?” Pogledala me iznenađeno: “Ma šta ti je, mama? Samo… znaš da nam je svima teško. I Amaru treba prostora za učenje…”

“Znam,” šapnula sam. “Ali ja ovdje nemam svoj prostor. Kao da stalno hodam po jajima.”

Lejla je uzdahnula: “Mama, nisi ti kriva… Samo… promijenilo se sve otkad je babo umro. I meni fali on…”

Tada smo obje zaplakale. Prvi put nakon dugo vremena zagrlila me kao nekad kad je bila mala djevojčica.

Ali ni taj razgovor nije promijenio mnogo toga. Dani su prolazili u istoj tišini i nesporazumima. Počela sam izlaziti sama – šetala bih Vilsonovim šetalištem ili sjedila na klupi kod Vijećnice gledajući rijeku Miljacku kako teče. Tamo sam upoznala Ajšu, ženu mojih godina koja je također živjela kod sina i snaje. Pričale smo o svemu – o djeci koja nas vole ali nas ne razumiju, o osjećaju da smo višak u vlastitim životima.

Jednog dana Ajša mi reče: “Samira, znaš šta? Mi smo generacija koja ne zna tražiti za sebe. Uvijek smo bile tu za druge – a sad kad nama treba neko, svi su zauzeti svojim brigama.”

Te riječi su me pogodile ravno u srce.

Počela sam razmišljati o povratku u Zenicu. Možda bih tamo bila manje usamljena među uspomenama nego ovdje među živima koji me ne vide.

Jedne večeri skupila sam hrabrost i rekla Lejli: “Kćeri, odlučila sam vratiti se kući. Ovdje nisam pronašla ono što sam tražila. Volim vas najviše na svijetu, ali moram opet biti svoja Samira.”

Lejla je plakala i molila me da ostanem još malo. Ali znala sam da je vrijeme da pustim njih da žive svoj život – a ja svoj.

Danas sjedim u svom starom stanu u Zenici. Tišina više nije prazna – ispunjena je sjećanjima i mojim mislima. Ponekad mi dođe teško što nisam mogla biti bliža svojoj kćeri i unuku, ali shvatila sam da ljubav ponekad znači pustiti druge da dišu.

Pitam se: Koliko nas ima koji smo gosti u vlastitim porodicama? Je li moguće pronaći svoje mjesto kad se sve oko nas promijeni?