Gorka istina o obitelji: Kako je šesto dijete moje rodice promijenilo sve

“Ne mogu više, Ivana! Šestero djece? Jesi li ti svjesna što to znači za nas?” Damirov glas odjekivao je kroz stan, dok sam ja stajala u hodniku, držeći kaput u ruci i pokušavajući ne upasti u njihovu svađu. Ivana je šutjela, gledala u pod, a ja sam osjećala kako mi srce lupa. Nikad nisam bila svjedok ovakve napetosti među njima. Uvijek su se činili kao skladan par, ali sada je sve pucalo po šavovima.

Sve je počelo prije mjesec dana, kad me Ivana nazvala kasno navečer. “Maja, moram ti nešto reći…” Glas joj je bio tih i drhtav. “Trudna sam. Opet.” Na trenutak sam zanijemila. Ivana već ima petoro djece, žive u malom stanu u Novom Zagrebu, Damir radi dva posla, a ona je domaćica. Znam da im nije lako, ali nikad se nije žalila. “Čestitam… valjda?” promucala sam, ne znajući što drugo reći.

Nisam ni slutila da će ta vijest izazvati pravi potres u cijeloj obitelji. Prvo su reagirali njezini roditelji. “Ivana, pa nisi više dijete! Kako misliš prehraniti još jedno?” pitala je teta Marija, dok je stric Zoran samo odmahivao glavom i šutio. Damir je danima bio mrzovoljan, a djeca su osjećala napetost u zraku. Najstarija kći, Lucija, povukla se u sebe i prestala razgovarati s majkom.

Jedne subote okupili smo se svi kod bake Ane na ručku. Atmosfera je bila zategnuta kao nikad prije. Baka je pokušavala zadržati osmijeh na licu, ali joj nije uspijevalo. “Djeco, život nosi svoje…” počela je, ali ju je stric Zoran prekinuo: “Nosi, ali treba imati i pameti!” Ivana je tada prvi put zaplakala pred svima. Damir ju je samo pogledao i slegnuo ramenima.

Nakon ručka povukla sam Ivanu na stranu. “Zašto nisi rekla Damiru prije nego što si meni rekla?” pitala sam je tiho. Slegnula je ramenima: “Bojala sam se njegove reakcije. On misli da smo već na rubu.” Pogledala me očima punim suza: “Ali ja… ja ne mogu… Ne mogu ni pomisliti na… znaš već…” Nisam imala srca pitati ju misli li na pobačaj.

U danima koji su slijedili, obiteljska grupa na WhatsAppu gorjela je od poruka. Svatko je imao svoje mišljenje. Teta Marija slala je članke o tome kako velika obitelj vodi do siromaštva. Stric Zoran predlagao je da se djeca raspodijele po rodbini ako ne budu mogli izdržati. Moja mama je pokušavala smiriti situaciju: “Bit će to dobro, djeca su blagoslov.” Ali nitko nije slušao.

Damir se sve više povlačio u sebe. Jedne večeri došao mi je na vrata, ne najavivši se. Sjeo je za kuhinjski stol i gledao u prazno. “Majo, ja ne znam kako dalje. Volim Ivanu, volim djecu… ali osjećam se kao da tonem. Radim cijele dane, a opet nemamo dovoljno. Sad još jedno dijete… Jesam li loš čovjek što ovo mislim?” Nisam znala što reći. Samo sam mu natočila rakiju i sjela pored njega.

Djeca su sve više osjećala napetost. Lucija je počela izostajati iz škole, Marko se potukao s dječakom iz razreda jer ga je zadirkivao zbog “velike siromašne obitelji”. Najmlađa blizanka, Lana, počela je mokriti u krevet. Ivana je bila iscrpljena i prestala se javljati na telefon.

Jednog dana stigla je vijest koja nas je sve šokirala – Damir je dobio otkaz na jednom od poslova jer se posvađao s nadređenim. Ivana mi je došla sva uplakana: “Što ćemo sad? Kako ćemo platiti stan? Djeca trebaju knjige za školu…” Pokušala sam joj pomoći koliko sam mogla, ali osjećala sam se bespomoćno.

U međuvremenu su počele kružiti glasine po susjedstvu – neki su govorili da Ivana namjerno rađa djecu zbog dječjeg doplatka, drugi su šaputali da će ih socijalna služba odvesti ako ne budu mogli brinuti o njima. Ivana više nije izlazila iz stana.

Na obiteljskom okupljanju povodom Uskrsa došlo je do kulminacije. Stric Zoran podigao je glas: “Dosta više! Ne možemo svi stalno pomagati! Neka Damir nađe još jedan posao ili neka Ivana konačno počne raditi!” Damir je tada prvi put puknuo pred svima: “A tko će čuvati djecu? Tko će ih voditi doktoru kad su bolesni? Tko će ih tješiti kad ih svi gledaju kao sirotinju? Vi samo pričate! Nitko ne zna kako nam je!”

Nakon toga nastupila je tišina koja traje još i danas. Obitelj se podijelila – jedni podržavaju Ivanu i Damira, drugi ih osuđuju i ogovaraju iza leđa. Ja sam ostala negdje između, pokušavajući razumjeti obje strane.

Ponekad se pitam – gdje smo pogriješili kao obitelj? Je li ljubav prema djeci zaista grijeh u ovom svijetu gdje svi gledaju samo svoj interes? I koliko još možemo izdržati prije nego što nas ova gorčina potpuno razdvoji?