Godinama smo ih zvali prijateljima, dok nas nisu izdali: Priča iz zagrebačkog života

“Ne mogu vjerovati da su to stvarno napravili, Ivana!” glasno sam šapnula kroz suze, dok sam sjedila na rubu kreveta, stiskajući mobitel u ruci kao da će mi on dati odgovore. Ivana je sjedila do mene, šutjela i gledala u pod. U zraku je visio miris kave i neizgovorenih riječi, a kroz prozor našeg malog stana u Trešnjevci dopirala je buka tramvaja.

Sve je počelo prije deset godina, kad smo se doselili u ovu zgradu. Sjećam se prvog susreta s Jasminom i Davorom – ona je nosila kolač, on je nudio pomoć oko selidbe. “Ako što trebaš, samo reci! Mi smo ti ovdje kao obitelj,” rekao je Davor s osmijehom koji mi se tada činio iskrenim. I stvarno, postali smo nerazdvojni. Nedjeljna jutra uz kavu, zajednički roštilji na dvorištu, čuvanje djece kad bi netko od nas morao na posao. Naša djeca, Luka i Sara, odrasli su zajedno s njihovom Lanom. Dijelili smo sve – od radosti do briga.

Ali prošle zime sve se promijenilo. Moj muž Petar ostao je bez posla kad je firma propala. Odjednom su računi postali teret, a hladnjak sve prazniji. Sramila sam se priznati Jasmini koliko nam je teško, ali ona je nekako znala. “Ma nemaš brige, sve će to proći!” tješila me i donosila juhu kad bi vidjela da nisam dobro.

Jednog dana zazvonio je telefon. Bio je to poziv iz banke – prijetili su nam ovrhom zbog neplaćenih rata za stan. Petar i ja smo sjedili za stolom, gledali se u tišini. “Moramo nešto poduzeti,” rekao je tiho. “Možda da pitamo Davora za pomoć? On ima onu firmu, možda zna nekoga…”

Nije mi bilo lako, ali skupila sam hrabrost i otišla do njihova stana. Jasmina me dočekala s osmijehom, ali čim sam spomenula novac, njezino lice se promijenilo. “Znaš da bismo pomogli da možemo… Ali znaš kakva su vremena.” Davor je samo kimnuo glavom i izbjegavao moj pogled.

Nisam im zamjerila što nisu mogli pomoći novcem – razumijem da svatko ima svoje probleme. Ali ono što me zaboljelo dogodilo se nekoliko dana kasnije. U liftu sam slučajno čula razgovor između Davora i susjeda Zorana.

“Ma znaš ti kako su oni… uvijek nešto traže. Sad im ni stan nije siguran, a tko zna što još kriju,” govorio je Davor tiho, ali dovoljno glasno da ga čujem.

Osjetila sam kako mi srce puca. Nisam mogla vjerovati da netko tko mi je bio poput brata tako govori o meni iza leđa. Kad sam ih kasnije pitala o tome, oboje su poricali. “Ma nisi dobro čula! Znaš da te volimo kao sestru,” smijala se Jasmina nervozno.

Ali zidovi su već bili podignuti. Počeli su nas izbjegavati – više nije bilo poziva na kavu, ni zajedničkih večera. Djeca su se prestala igrati zajedno jer je Lana odjednom imala “previše zadaće”.

Petar se povukao u sebe, a ja sam noćima plakala od nemoći i tuge. Najviše me boljelo što su nas izdali baš oni kojima smo najviše vjerovali. Kad nam je stigla ovrha i morali smo prodati auto da spasimo stan, nitko od njih nije pitao kako smo.

Jedne večeri, dok sam sjedila na klupi ispred zgrade i gledala kako Jasmina i Davor s osmijehom odlaze na večeru s novim susjedima, prišla mi je starija susjeda Ružica.

“Znaš, draga moja, ljudi ti pokazu tko su kad ti je najteže. Nisi ti ništa kriva,” rekla mi je tiho i stisnula mi ruku.

Te riječi su mi ostale urezane u pamćenje. Počela sam preispitivati sve – jesmo li bili previše otvoreni? Jesmo li im previše vjerovali? Ili su oni jednostavno ljudi koji ne znaju biti prijatelji kad je najpotrebnije?

Prošlo je nekoliko mjeseci otkako više ne razgovaramo s njima. Luka i Sara još uvijek pitaju za Lanu, ali ja nemam snage objasniti im zašto više nisu dobrodošli kod nje.

Ponekad uhvatim sebe kako gledam prema njihovom balkonu i pitam se gdje smo pogriješili. Je li moguće da povjerenje nestane preko noći? Ili ga nikad nije ni bilo?

Možda nikada neću saznati pravi odgovor. Ali jedno znam – više nikada neću olako dijeliti svoje povjerenje.

Ponekad se pitam: Jesmo li mi krivi što smo vjerovali? Ili su oni krivi što su nas izdali? Može li se prijateljstvo obnoviti nakon izdaje – ili jednom slomljeno povjerenje zauvijek ostaje rana?