Godinama smo ih zvali prijateljima, dok nas nisu izdali: Priča iz zagrebačkog života

“Ne mogu vjerovati da ste to napravili!” vrištala sam kroz suze, dok su mi ruke drhtale iznad stola prepunog papira i neplaćenih računa. Ivana je stajala na vratima, spuštenih ramena, a njezin muž Dario gledao u pod. “Nismo imali izbora, Martina…” prošaptao je, ali nisam ga mogla ni pogledati. Sve što sam osjećala bila je gorčina.

Prije samo godinu dana, Ivana i ja sjedile smo na istom ovom balkonu, pile kavu i smijale se našim glupostima. Naša djeca su zajedno išla u školu, muž mi je pomagao Dariju oko auta, a ja sam Ivani čuvala malu Leu kad bi morala na posao. U zgradi su nas svi znali kao “one dvije što su kao sestre”. Kad bi netko imao problem, dolazio bi k nama po savjet ili utjehu.

Ali onda je došla pandemija. Moj muž, Goran, ostao je bez posla u građevini. Ja sam radila u knjižnici, ali su nam smanjili sate. Računi su se gomilali, a štednja se topila. Jedne večeri, dok su djeca spavala, Goran i ja smo sjeli za kuhinjski stol. “Moramo pitati Ivanu i Darija za pomoć. Znaš da oni imaju ušteđevinu…” rekao je tiho. Nisam htjela, ali nisam imala izbora.

Sutradan sam skupila hrabrost i pokucala na njihova vrata. Ivana me zagrlila čim me vidjela. “Ma naravno da ćemo pomoći! Koliko vam treba?” pitala je bez oklijevanja. Dogovorile smo se da ćemo vratiti novac čim Goran pronađe posao. Sve je bilo kao prije — ili sam barem tako mislila.

Mjeseci su prolazili. Goran je tražio posao, ali ništa nije uspijevalo. Ja sam radila sve što sam mogla — čistila stubišta po zgradi, čuvala djecu susjedima, ali dug je rastao. Ivana mi je sve rjeđe dolazila na kavu. Dario me izbjegavao u hodniku. Počela sam osjećati nelagodu svaki put kad bih ih srela.

Jednog dana stiglo je pismo iz banke — prijetnja o ovrsi na stanu zbog neplaćenih rata kredita. U panici sam otrčala Ivani. “Molim te, samo još malo strpljenja…” rekla sam kroz suze. Ona me gledala kao strankinju. “Martina, i nama nije lako. Dario kaže da moramo misliti na svoju djecu. Ne možemo više čekati.”

Te noći nisam spavala. Goran je šutio, a ja sam plakala do jutra. Sljedećeg dana došao je odvjetnik s papirom — Ivana i Dario su pokrenuli sudsku tužbu za povrat novca s kamatama. Nisam mogla vjerovati. Ljudi s kojima sam dijelila život sada su me tjerali iz stana.

Djeca su sve osjetila. Moj sin Luka prestao je pričati s Ivaninom Leom u školi. Moja kćerka Ana plakala je svaku večer jer više nije smjela kod njih na rođendan. Zgrada je brujala od tračeva: “Vidiš ti njih… godinama su bili nerazdvojni, a sad ovo!”

Jedne večeri, dok sam bacala smeće, srela sam staru susjedu Ružu. Pogledala me sažaljivo: “Znaš, dijete moje, ljudi ti pokazu pravo lice kad im zatrebaš najviše.” Nisam znala što da joj odgovorim.

Goran je napokon našao posao u Njemačkoj i otišao raditi na gradilište. Ostala sam sama s djecom i dugovima. Ivana i Dario su dobili sudsku presudu — morala sam im vratiti novac do kraja godine ili će mi blokirati račun.

Pokušavala sam razgovarati s Ivanom još jednom, ali ona je samo zatvorila vrata pred mojim nosom. “Ne mogu više, Martina…” rekla je tiho.

Na kraju godine prodali smo stan ispod cijene i preselili kod mojih roditelja u Sesvete. Djeca su promijenila školu, a ja sam svako jutro putovala sat vremena do posla u knjižnici.

Prošlo je nekoliko mjeseci otkako nisam vidjela Ivanu ni Darija. Ponekad ih sanjam — sjedimo opet na balkonu, pijemo kavu i smijemo se kao nekad. Onda se probudim i shvatim da ništa više nije isto.

Pitam se često: jesmo li mi pogriješili što smo tražili pomoć? Ili su oni pogriješili što su zaboravili na sve godine prijateljstva zbog novca? Može li povjerenje ikada biti isto kad jednom pukne?

Što vi mislite — vrijedi li više prijateljstvo ili novac? Je li moguće oprostiti ovakvu izdaju?