Glas na peronu: Priča o gubitku, ljubavi i nadi

“Ne možete to učiniti!” povikala sam, glas mi je zadrhtao dok su mi ruke stiskale staru torbu. “Molim vas, nemojte ga izbrisati!”

Stajala sam nasred perona na stanici u Zenici, dok su ljudi prolazili pored mene, noseći svoje živote u torbama i koferima. Svi su žurili, a meni se činilo da je vrijeme stalo. Pogledala sam prema razglasu iz kojeg se godinama čuo glas mog supruga, Jasmina. Njegove najave vlakova bile su više od običnih informacija – bile su moj podsjetnik da je još uvijek tu, makar samo u zvuku.

Jasmin je radio na željeznici skoro trideset godina. Bio je omiljen među kolegama, uvijek spreman na šalu ili toplu riječ. Kad bi najavljivao dolazak vlaka iz Sarajeva ili odlazak za Doboj, njegov glas bi ispunio cijelu stanicu, a meni bi srce zatreperilo kao prvog dana kad smo se upoznali. “Pažnja, putnici! Vlak za Zagreb polazi sa trećeg perona…” – još uvijek mogu čuti kako izgovara te riječi, s blagim osmijehom u glasu.

Ali Jasmin je otišao naglo, prošle zime. Srce mu nije izdržalo. Ostala sam sama u našem malom stanu, s njegovim starim kaputom na vješalici i šalicom kave koju više nitko ne pije. Dani su prolazili sporo, a noći još sporije. Jedino što me tješilo bilo je otići na stanicu i slušati ga kako najavljuje vlakove, kao da je još uvijek tu, skriven negdje iza prozora upravne zgrade.

Sve dok jednog jutra nisam čula nepoznat ženski glas: “Pažnja, putnici! Vlak za Zagreb polazi sa trećeg perona…” Osjetila sam kako mi se svijet ruši. Kao da su mi izbrisali posljednji trag njega. Suze su mi navrle na oči, ali nisam mogla plakati pred svima. Samo sam stajala i gledala u razglas, kao da će se Jasminov glas vratiti ako dovoljno jako poželim.

Te večeri nisam mogla spavati. Okretala sam se po krevetu, slušala tišinu koja je bila preglasna. U glavi mi je odzvanjalo: “Zašto su ga zamijenili? Zar više nikome nije važan?” Sutradan sam skupila hrabrost i otišla do uprave stanice. Sekretarica, mlada djevojka po imenu Mirela, gledala me zbunjeno dok sam joj objašnjavala zašto sam došla.

“Gospođo Amira, razumijem vas… ali znate kako to ide. Novi propisi, digitalizacija… Glasovi se mijenjaju svake dvije godine. Nije do nas,” rekla je tiho.

“Ali to nije samo glas! To je moj Jasmin! To je sjećanje na njega za mene… i za mnoge druge!” osjetila sam kako mi glas puca.

Mirela je šutjela nekoliko trenutaka pa rekla: “Mogu pokušati razgovarati s direktorom. Možda postoji način da barem povremeno pustimo stare snimke.”

Nisam znala što očekivati. Dani su prolazili u neizvjesnosti. Svaki put kad bih prošla pored stanice, srce bi mi preskočilo od nade i straha. Jedne subote zazvonio mi je telefon.

“Gospođo Amira? Ovdje Mirela sa stanice. Direktor je pristao – povremeno ćemo puštati Jasminove najave, posebno vikendom kad dolaze putnici iz drugih gradova.”

Nisam mogla vjerovati. Suze su mi potekle niz lice, ali ovaj put od olakšanja. Zahvalila sam joj sto puta i odmah krenula prema stanici.

Kad sam stigla, sunce je već zalazilo iza brda iznad grada. Stanica je bila puna ljudi – djeca su trčkarala po peronu, stariji su sjedili na klupama i pričali o svakodnevnim brigama: o cijenama goriva, o tome kako je Enes opet izgubio posao u rudniku, o tome kako se Ajla udaje za nekog iz Mostara i svi se pitaju hoće li ostati ili otići dalje.

Stala sam ispod razglasa i čekala. Odjednom, poznati glas ispunio je prostor: “Pažnja, putnici! Vlak za Sarajevo polazi sa drugog perona…” Ljudi su zastali, neki su se nasmiješili, drugi pogledali oko sebe kao da traže poznato lice.

Pored mene je stajao stariji čovjek s kapom duboko navučenom na čelo. “To je bio Jasminov glas, zar ne? Nedostaje nam taj čovjek… Bio je pravi gospodin,” rekao mi je tiho.

“Bio je više od toga,” odgovorila sam kroz suze. “Bio je moj život.”

Tog dana shvatila sam koliko nam male stvari znače kad izgubimo ono najvažnije. Ljudi su mi prilazili, pričali o Jasminu – kako im je pomogao pronaći izgubljeni kofer, kako se šalio s djecom dok su čekali vlakove, kako nikad nije zaboravio pitati staricu Hasibu treba li joj pomoć uz stepenice.

Navečer sam sjela na klupu ispod stare lampe i gledala vlakove kako odlaze i dolaze. Slušala sam njegov glas još jednom i osjećala kao da mi šapuće: “Nisi sama.” Možda ga više nema fizički, ali ostao je u svakom kutku ove stanice, u svakom srcu koje ga pamti.

Ponekad se pitam – koliko nam zapravo znače ti mali trenuci? Koliko često zaboravimo cijeniti ono što imamo dok to ne izgubimo? Bi li vi borili za uspomene ili biste pustili da ih vrijeme odnese?